Sudbina Drage J. kojeg je majka Veronika 59 godina skrivala od očiju javnosti u njihovom domu u Belom Manastiru, danas je nepoznata. Ne zna se ni da li je živ, i ako jeste, da li je i dalje u hraniteljskoj porodici u kojoj je bio prebačen 2007. godine, kada je otkriven njegov tragičan slučaj.
Za slučaj Drage J. javnost je saznala prije 16 godina, tek u martu, nedugo nakon što mu je preminula majka. Prethodno je, gotovo šest decenija živio zaključan u jednoj sobi, sa rešetkama na prozoru, i to u kući koja je tek nekoliko stotina metara bila udaljena od Centra za socijalni rad, kako je pisao Večernji list.
Kuća u Ulici Vladana Desnice, gdje je Drago proveo više od pola veka kao zatvorenik, prije nekoliko godina, iako oronula, i dalje je postojala. Naime, gugl kamere su 2019. godine prošle kroz ulicu, i načinile fotografije kuće u kojoj je drago tiho kopnio.
Drago je rođen 1948. godine i bio je najstarije dijete Veronike i njenog supruga Ivana.
Večernji piše da se Drago, još kao veoma mali razbolio, pa su ga, kako su mještani pretpostavljali, zbog sramote, zatvorili u kuću, da ga niko više nikada ne vidi.
Prema medicinskim spisima, Drago je 1963. bio u zagrebačekom Rebru, gdje je nesrećnom dečaku dijagnostifikovan teži stepen mentalne retardacije.
Njegovo ime u zvaničnim dokumentima posljednji put je pomenuto 7. marta 1978. godine, kada je invalidska komisija u Osijeku zabilježila da je, kao četvorogodišnjak, lkmečen na Šalati. U njihovom izvmeštaju navodi se i otpusna lista iz Rebra.
Stručnjaci su tada naveli da ne govori, iako dobro čuje. Opisali su ga kao mirnog, plačljivog i duševno zaostalog. U dokumentu se takođe navodi da nije završio školu, da živi s majkom i da mu je potreban stalni nadzor.
Iako o postoji izvijesna medicinska dokumentacija iz Dragine mladosti, činjenica je da o njemu niko ništa nije znao. Čak ni prve komšije, koje su nerkmetko prolazile kroz dvorište kuće u kojoj je bio zaključan.
Drago je imao dvojicu braće – Peru, koji je živio i radio u Beogradu, i Mirka, čija supruga, iako su prvih godina braka živjeli u istom dvorištu pored kuće Veronike i Ivana nije vidjela Dragu.
Mirkova supruga je prvi put ugledala Dragu kada joj je umrla svekrva.
S vremena na vrijeme, mještani su, noću, kada je bilo upaljeno svijetlo, u kući viđali siluetu muškarca, ali nisu znali da je riječ o sinu kojeg je majka, od ranog djetinjstva, zatvorila u kuću, pomno ga skrivajući od sveta.
Za Dragu je navodno znalo svega nekoliko članova porodice. Nikad se nije igrao s vršnjacima, nije slavio rođendane, nije išao u školu… Nikada nije upoznao druge ljude, jer nikada nije ni izlazio iz kuće. Bio je 24 sata, 7 dana u nedjelji, zatvoren u četiri zida svoje male sobe, čiji prozor sa rešetkama je gledao na dvorište.
Iz te male sobe nije se moglo direktno izaći. Put prema izlazu u dvorište vodio je kroz kuhinju, u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe preko dana su uvijek bila zaključana. Tek uveče bi bila privremeno otvorena. Vjeruje se da ga je majka, tek pod okriljem mraka, puštala da izađe do kuhinje.
Nakon što mu je umro otac, jedina osoba koju je Drago vidio i čuo 20 godina, bila je samo njegova majka. Dodir sa svijetom nije imao niti putem radija ili TV ekrana. Nije čak znao niti čemu služi kupatilo. Tek nakon smrti majke Veronike u februaru 2007. godine, stravična priča je izašla na vidjelo.
Kada je Drago pronađen, postalo je jasno da Drago ne razumije hrvatski, već isključivo mađarski jezik. Vjeruje se da je to bilo zato što mu se majka, inače Mađarica, obraćala čitavog života isključivo na mađarskom.
Nakon Veronikine smrti, tada 59-godišnji Drago ponovo je počeo da postoji za sistem.
Posredstvom Centra za socijalni rad, smješten je u hraniteljsku porodicu, kod Valerije Morić.
Kod odabira hranitelja, jedan od osnovnih uslova bio je da porodica zna mađarski, jedini jezik koji je ikada čuo. Hrvatski nije razumio, a prema riječima hraniteljke, nije mogao da razumije ni čitave rečenice, nego samo riječi, poput dođi i sjedi.
Prvih desetak dana, nakon dolaska u porodicu, Drago bi, svaki put kada bi neko ušao u njegovu sobu, navlačio pokrivač preko glave. Nije dao da se presvuče niti opere.
Situacija se, srećom, vremenom popravila. Počeo je da nosi pelene, a ponekad je znao svoju hraniteljku da uhvati za ruku ili da joj dlanom dodirne obraz. Iako je mogao da se kreće, godine “zarobljeniptva” učinile su svoje te je nerado ustajao iz kreveta.
Zašto je porodica bolesnog Dragu osudila da decenijama živi zaključan u kući nije poznato. Da li su ga se stidjeli ili su se pribojavali njegovog nepredvidivog ponašanja, tu su tajnu Dragini roditelji odnijeli sa sobom u grob.
Izvor: G.S
