Oskar za najbolji film dodijeljen je južnokorejskom filmu “Parazit”, za koji je Oskara dobio i njegov redatelj Bong Joon Ho.
“Parazit” je prvi film u istoriji koji je osvojio i nagradu za najbolji film i onu za najbolji međunarodni film, a istovremeno je i prvi film na jeziku koji nije engleski koji je osvojio titulu najboljega filma.Podsjetimo film nakon čije je projekcije u Cannesu publika pljeskala osam minuta bez prekida i kojem je žiri jednoglasno dodijelio Zlatnu palmu one sekunde kad ga je pogledao – zaista je bez ikakve sumnje film godine.
Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što ‘Parazit’ čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu.
Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više – doista je jak na filmskom jeziku – kameri, rediteljskim postupcima, simbolici prostora u kojem se odvija i radu s glumcima. U svijetu u kojem su televizijske serije svojom formom uglavnom nadvladale filmski način pripovijedanja, njegovu eliptičnost i zaokruženost – ovo je ujedno i djelo koje pokazuje kako u filmskom obliku i dalje ima kreativne snage i načina da se upravo na taj način angažuje gledalac.
Sama priča sjajno je složena – detaljno razrađena u svojoj složenosti, pomalo suluda i pretjerana, ali svakako uvjerljiva. Počinje s porodicom mladog Ki-wooa, koji sa njima živi u podrumskom stanu sirotinjske četvrti u Seoulu. Niko u porodici nema stalan posao, a Ki-woo i njegova sestra Ki-jeong ne uspijevaju se upisati na fakultet, iako su oboje inteligentni, obrazovani, dobro govore strane jezike te su nadareni u nekim posebnim, ponekad ne sasvim legalnim vještinama.
Porodica nastoji preživjeti radeći privremene i slabo plaćene poslove, kao što je, sastavljanje kartonskih kutija za dostavu pizze, njihovu potragu za poslovima i boljim životom ometa to što često nemaju novca za plaćanje računa pa im isključuju telefone i Wi-Fi, a posebno im je iritantno to što im podrumski prozori gledaju na jednu slijepu uličicu pa im po njima nerijetko mokre pijanci. U jednoj posebno smiješnoj, ali i potresnoj sceni, baš u tu slijepu ulicu stiže kamiončić za zaprašivanje protiv kukaca i nametnika, pa otac predloži da ostave otvorene prozore i tako dobiju besplatnu dezinsekciju, pri čemu se cijela porodica skoro podavi.
ALI jednoga dana porodici u posjetu dolazi Ki-wooov prijatelj Min-hyuk, koji odlazi na studij u inostranstvo te Ki-woou želi prepustiti posao držanja instrukcija simpatičnoj srednjoškolki iz bogate obitelji Park. U razgovoru između Ki-wooa i Min-hyuka saznajemo da svi znaju za Ki-woove intelektualne sposobnosti te da se na prestižni korejski fakultet nije uspio upisati uprkos njima i tome što je časno služio u vojsci, čime je odmah na početku podvučena određena socijalna nepravda i nepokretljivost u južnokorejskom društvu. Ki-woo, međutim, odlazi na razgovor za posao u kuću Parkovih, dobiva posao instruktora mlađahne Da-hye, ali ubrzo shvata da bi se u domaćinstvu Parkovih moglo naći mjesta i za ostale članove porodice.
Dobar dio prve trećine filma pratimo spletke i smicalice kojima Ki-woo uspijeva zaposliti cijelu svoju porodicu kod Parkovih. Sestru zapošljava kao učiteljicu slikanja, guvernantu i terapeutkinju najmlađeg sina Da-songa, porodičnom šoferu uspije smjestiti otkaz da bi zaposlio svog oca Ki-taeka, a svi se zajedno ubrzo rješavaju i porodične domaćice, da bi na njeno mjesto došla Ki-woova majka Choong-sook. Parkovi – mladi bogataški yuppijevski par – oslikan u prostodušnoj šminkerici gospođi Park i nadmeno-blaziranom gospodinu Parku – pritom uopšte ne slute da su njihovi novi zaposlenici međusobno povezani i uglavnom su zadovoljni njihovim angažmanom, osim što – ovo je naročito simbolično i u društvenom i u emotivnom smislu – gospodin Park na svom novom vozaču uspijeva ‘namirisati’ nešto što ne može baš tačno definisati. Siromaštvo.
Taj prvi, izrazito duhovit i domišljat dio filma, završava jednoga dana kada Parkovi objavljuju da odlaze na kampiranje, a naša se sirotinjska porodice odlučuje za to vrijeme naseliti u kuću svojih poslodavaca te ondje privremeno uživati u svim njihovim luksuzima. Dok se opijaju i prejedaju te zabavljaju u raskošnoj kući, na vrata im, usred velike kišne oluje, zazvoni otpuštena kućna pomoćnica Moon-kwang, moleći da je puste u kuću jer je ‘nešto zaboravila’ u podrumu pod kuhinjom. Od tog se trenutka priča ovog filma okreće u sasvim neočekivanom pravcu.
Način na koji Bong Joon-ho odrađuje drugi dio ovoga filma gotovo je potpuno drugačiji od njegova početka, ali je taj prelaz sasvim organski i smisleno se nadovezuje na priču, iako se i atmosfera i ton uvelike mijenjaju.
Prelaz iz karikaturne komedije u triler s elementima horrora bezbolan je i smislen zato što se zadržava jaka osobna perspektiva glavnih junaka, ali se i produbljuje već otprije uspostavljen komentar društvenih nejednakosti te sve ono što one u svakodnevnom životu čine ljudima na bilo kojem stepenu socio-ekonomske ljestvice.
Pritom je, osim sjajne razrade likova kroz akciju i različite situacije, posebno zanimljivo kako se Bong Joon-ho služi prostorom da bi simbolički prikazao položaj pojedinih likova ili grupe likova u društvu. Kuća Parkovih sa svojim spratovima, mračnim kutcima, podrumima, prostorima pod krevetima, ali i blistavo osvijetljenim životnim prostorima i travnjacima – koji su ipak visokim ogradama i stubama odvojeni od ostatka svijeta – najočitiji je i najdetaljnije razrađen primjer.
No vrlo je slično iskorišten i stan Ki-woove porodice u sirotinjskoj četvrti, naročito u sekvenci kada ga poplave otpadne vode tokom velikog kišnog nevremena, čime se potresno ocrtava sva nevolja najnižih slojeva, koji u postojećoj civlizaciji stradavaju ne samo od nepravednog društva, nego su i prvi na meti u nevoljama zbog klimatskih promjena.
Kraj filma na više je razina kulminacija, vrhunac, pa čak i eksplozija svega onoga što je Bong Joon-ho htio ispričati ovom pričom – društveno, emotivno, pa čak i filmski.
Od gotovo peckinpahovskog haosa kojim triler prerasta u horror i grčku tragediju pa sve do izrazito emotivnog, čak potresnog završetka shvatićete da sve ono što se dogodilo – nikako nije moglo drugačije ni završiti. I to će vam slomiti srce. Jer ono što nam je Bong Joon-ho ovdje ispričao i pokazao – neće se vjerojatno nikada promijeniti. A ako se i promijeni – biće to u nekom sasvim drugom, potpuno drugačijem svijetu, koji niko od nas ne može ni zamisliti. Do tada – i dalje ćemo, ako je suditi po ovome, barem gledati izvrsne filmove.
