Mladi u ovom periodu svađom žele da postignu promjenu ponašanja članova porodice, a ljutnja starijih je zahtjev da mlada osoba prestane da se ponaša bezobrazno i nezahvalno.
Izlazak iz dJetinjstva i ulazak u mladalaštvo je po pravilu veoma buran period života. Promjene u tijelu koje su došle s pubertetom čine da mlada osoba preispituje svoju raniju predstavu o sebi, kao i da odgovora na brojna pitanja koja sebi postavlja. U ovom periodu mijenja se i odnos prema vršnjacima i prema roditeljima jer po pravilu vršnjačka grupa postaje važnija od roditelja. Mladoj osobi postaje najvažnije da bude prihvaćena od vršnjaka, zbog čega se stalno pita da li je dovoljno zanimljiva, dovoljno privlačna, dovoljno popularna.
Sve to čini da je unutrašnji život mlade osobe pun dilema, strahova, neizvjesnosti – dakle buran. Ova neprijatna osjećanja mogu činiti da je tinejdžer nervozan, da ima „spušten prag” tolerancije neprijatnih stimulusa, zbog čega u neočekivanim situacijama reaguje pretjerano, najčešće besom.
Nisam više mali
Često je buran i odnos sa roditeljima kojima mlada osoba pokušava da dokaže da je odraslija nego što to oni smatraju da jeste. Iz tog razloga nastaju brojni protesti, svađe, inaćenja, nezadovoljstva, a sve je to često obilježeno izlivima bijesa tinejdžera.
Ljutnja i njen afekt bijes su zapravo emocionalni zahtjev za promjenu ponašanja. Svađe u ovom periodu su tinejdžerov zahtjev da roditelji promjene ponašanje, da ga „ostave na miru”, dok je roditeljska ljutnja zahtjev da tinejdžer prestane da se ponaša bezobrazno i nezahvalno. Porodica će mnogo lakše prebroditi ovaj period ako roditelji bolje razumiju bijes tinejdžera.
Bez obzira na to šta je sadržaj o kojem govori bijesni tinejdžer, njegov bijes se može shvatiti kao univerzalna poruka roditelju: nisam više mali, ja sam dovoljno odrastao! Neću više da se prilagođavam tebi, prilagodi se ti meni!
Biješnjenje, naročito ako je roditelju neočekivano i ako ga smatra iracionalnim, može biti jedna od „taktika za zbunjivanje roditelja”, kako je to nazvao Najdžel Lata. Bijesna reakcija, izlazak iz sobe uz treskanje vratima je poruka „neću više o tome da razgovaram”, čime tinejdžer prekida razgovor koji mu je neprijatan ili u kojem nema argumente. Ovakve reakcije su namjenjene zastrašivanju ili izazivanju osjećanja krivice kod roditelja, naročito ako je u strahu da će izgubiti dobar odnos s tinejdžerom.
Često će tinejdžer lakše da se povjeri najboljem prijatelju nego roditelju. To je zbog toga što smatra da bi povjeravanje roditelju značilo da je i dalje „mali” i da nije odrastao. Takođe smatra da mora da bude „jak” da bi pokazao da je odrastao i da sam rešava svoje probleme. A upravo je bijes ono osjećanje koje je „jako” i kojim se brani od „napada” ili druge tera od sebe. Na taj način bijes postaje njemu prihvatljiva maska iza koje krije svoja osjećanja stida, niže vrijednosti, tuge, zabrinutosti, teskobe, uvrijeđenosti, depresivnosti, očaja i sličnih osećanja koja, po njegovom mišljenju, imaju djeca i „slabići”.
Roditelj ne treba da gleda na bješnjenje tinejdžera kao na izraz „poludijelih hormona“ ili bezobrazluka, već da razumije da se često iza bijesa krije nešto što mlada osoba želi da prikrije. Kako želi da pokaže da „nije više mali”, tinejdžer skriva svoje „unutrašnje dijete” koje zapravo želi da popriča s roditeljem o onome što ga muči. Ponašajući se kao pobjesnjeli tigar, tinejdžer pokušava da maskira da se u sebi zapravo osjeća kao preplašeni zec.
Zbog čega se loše osećaš
Kada je roditelj svijestan da je bijes samo neka vrsta magle ili dimne zavese iza koje se krije neka druga emocija koja muči „unutrašnje dijete” tinejdžera, on može potražiti kontakt s tim skrivenim dijelom ličnosti. Kada tinejdžer počne da urla kako ga roditelj ne razume, kako ga niko ne razumije, roditelj može da mu pomogne da se „otvori” tako što će smirenim glasom reći: Ja želim da te razumijem. Pomozi mi da te razumijem, kaži mi u čemu je problem. Sličan efekat može da ima i pitanje: Šta se dogodilo u tvom životu? Zbog čega se loše osjećaš?
Roditelj koji ne vidi jedini problem u tinejdžerovom bijesu, već na njega gleda kao na simptom ili izraz nekog drugog problema, naći će način da „preskoči” ovaj bijes i da pozove svoje djete da razgovaraju o onome što zaista muči mladu osobu. Razgovor s odraslom osobom koja je iskreno zainteresovana, sposobna da sluša i čuje o tinejdžerskim problemima je važno ljekovito iskustvo za ranjivu tinejdžersku dušu.
autor -ZORAN MILIVOJEVIĆ (politika.rs)
