Narodno pozorište Republike Srpske vas sa zadovoljstvom poziva na projekciju dokumentarno-igranog filma Benjamina Kristensena “Vještice” – scena “Petar Kočić”, četvrtak, 8. februar 2018. godine u 19 časova (ulaz sa bočne strane).
ULAZ SLOBODAN!
Razgovor o filmu nakon projekcije.
Razgovor vodi Slaviša Radan, dramaturg.
Film „Vještice” je autorski projekat danskog režisera prve polovine XX vijeka, Benjamina Kristensena. Predstavlja njegovo lično istraživanje istorije progona vještica. Materijal je prikupljao sa raznih strana, između ostalog, koristio je spis „Istorija običaja”, istoričara i sakupljača, Edvarda Fuksa, kao i spis „Malj za vještice”, objavljen 1486. godine – teološko djelo dvojice dominikanaca (Henrika Institorisa i Jakova Sprengera) koje govori o svijetu čarobnjaštva i u kome se iznosi čitav jedan tada stvoreni sistem postupanja sa vješticama.
U uvodu „Malja za vještice” nalazi se tekst papinske bule (pape Inoćentija VIII. iz 1484. godine), koja je postavila temelje za progon vještica.
U posljednjem dijelu knjige nabrajaju se pravila i procedure za suđenje optuženima. Danas se ova knjiga smatra jednim od najizopačenijih pisanih djela uopšte. Dovela je do pojave možda i najmonstruoznije ljudske djelatnosti ikad viđene.
Sam film se uglavnom bavi vještičarenjem iz vremena kada je papa poslao putujuće inkvizitore u Njemačku. Sveštenički stalež je u to vrijeme važio za najobrazovaniji – nazivali su ih učenim ljudima. Naročito one maksimalno podobne unutar strogo ustrojene crkvene hijerarhije.
U filmu im je posvećena rečenica koju upućuje jedna od optuženih: „O, vi učeni ljudi! Kako možete očekivati od mene da priznam nešto što nije istina?” A jedan od načina na koji su ti „učeni” dokazivali nečiju krivnju, izgledao je ovako – žena je prvo vezivana (na poseban način), a zatim je slijedilo spuštanje u vodu. Ukoliko bi uspjela isplivati, bivala bi izvučena iz vode i spaljena, a u slučaju da se udavi, učene sudije bi zahvaljivale Bogu za njezinu nevinost.
Nadalje, ako optužene ne bi plakale, to je bio dokaz da su u savezu sa đavolom. U suprotnom, kad bi plakale, bile bi optuživane da se potajno mažu pljuvačkom i tako lažiraju suze. Ako bi neko pokušavao da brani optužene ili prosto da odbije svjedočiti da je neko vještica, bivao bi i sam optužen.
Isto ga je čekalo i ako se usprotivi hvatanju vještica. Tako je u svaku ljudsku radnju moglo biti učitano vještičarenje, pogotovo ako je to nekom bilo u interesu. Strah je naročito bio prisutan u samostanima – dovodio je njegove stanovnike do očaja, pa bi nerijetko i čitav samostan bio zahvaćen ludilom.
Naravno, nisu optuživani bogati i uticajni ljudi. Potencijalne vještice (ako izuzmemo one koje su stradale zbog svoje izuzetne ljepote), većinom su bile stare i siromašne žene iz redova onih koje bi crkva „pomagala” dajući im smještaj u okviru nekih svojih prostora – tu funkciju danas imaju starački domovi.
Kristensen je ovu situaciju prokomentarisao povezujući je sa svojim vremenom (dvadesete godine XX vijeka): „Više ne spaljujemo naše stare i siromašne. Ali, zar se ne dešava da oni veoma često gorko pate?”
Ova konstatacija je više nego tačna – i za njegovo, a pogotovo za naše vrijeme, tj. XXI vijek. U stvari, uvijek kada je negdje prisutan surovi kapitalistički način raspodjele resursa.
Uzmimo primjer našeg doba – ko je danas u mogućnosti da sebi obezbjedi starački dom?
Možda siromašni? Ili oni prosječne penzije? Odgovori su, naravno, u oba slučaja negativni. Pa, čini li nam se onda da je danas ovaj segment socijalne brige mnogo lošije rješen od onog srednjevjekovnog?
Uprkos tome što nam većina partija u nazivu ima riječ „socijalno”?
Pomenuli smo ko su bili „učeni” ljudi mračnog srednjeg vijeka – oni koji su sebi davali za pravo da u ime crkvene institucije optužuju i osuđuju one koje su prije toga „zbrinjavali”. A znamo li ko su oni danas? Znamo li ko se danas proglašava „učenima”, a po potrebi možda i samim sudijama?
Opet su to podobni. I opet unutar ozvaničenih institucija – ovaj put akademske zajednice. A njihov stepen učenosti? Pa… čini se da je na nivou njihovih kolega iz vremena lova na vještice – kada je vještičja histerija harala gdje god se učene sudije pojave. Hara ona i danas, samo u drugom obliku i prikriveno – u rukavicama.
U svakom slučaju, u razmaku od nekoliko vijekova, preko 8 miliona žena, muškaraca i djece, spaljeno je.
Tako nam je film, osim što je ponudio zaista kvalitetnu rekonstrukciju “progona vještica”, bacio u lice našu ljudsku prirodu – njezino sujevjerje, okrutnost i lijenost za sticanjem znanja. Ali nam i dočarao atmosferu paranoje, stalno prisutne zbog nemogućnosti uticaja na tok zbivanja.
I dan danas poznat osjećaj, zar ne?
Nakon svega rečenog, sudbina jednog ovakvog filma lako se dala naslutiti. Već po objavljivanju, 1922. godine, cenzurisan je, a u mnogo zemalja i potpuno zabranjen. Ali je zato jedan je od prvih filmova koji je među nadrealistima stekao kultni status.
Slaviša Radan, dramaturg
