„Čovjek potajno očekuje da će se nešto promijeniti, ali što vrijeme više odmiče sve je teže i o onome što je bilo juče ćemo sa sjetom pričati danas. Ako bih mogao poslati poruku mladim ljudima, onda bi to bilo da idu što prije i da ne dozvole da im ovdje propadne niti jedan dan jer ovdje nikada neće biti bolje, pogotovo za ljude koji nisu spremni da se prodaju za stranku ili da plate za posao.“
Ovako o životu u Bosni i Hercegovini za eTrafiku priča Dalibor Miljević, diplomirani inženjer poljoprivrede za voćarstvo i vinogradarstvo, koji već šest godina pokušava pronaći posao u struci.
Nakon što je 2011. godine završio Poljoprivredni fakultet u Banjoj Luci, Dalibor je kucao na mnoga vrata sa željom da pronađe posao – nažalost bezuspješno. Te poslove nikada nije dobio i to iz jednog prostog razloga – nije politički podoban. Kako sam tvrdi, vezu za posao nikada nije imao, niti je želi.
Tako je na konkursu za posao u Republičkom Hidrometeorološkom zavodu, dvije godine prije raspisivanja konkursa imao informaciju o tome ko će biti primljen na radno mjesto. Prema onome što zna, iza osobe koja je tada zaposlena stajao je lično ministar poljoprivrede.
„To je stvarno frustrirajuće – šaljete svoje papire u nadi da ćete možda proći, a u stvari znate da nema šanse da prođete na konkursu, pa gubite i želju i volju. Sve se svodi na to da se kod nas sve rješava telefonom“, govori Dalibor o svojim iskustvima prilikom zapošljavanja.
Da stvar bude još gora, za većinu konkursa na koje se prijavio, nije dobio ni odbijenicu, što opet predstavlja kršenje zakona. Tvrdi da je još kao student uvidio način na koji se u Bosni i Hercegovini dobija posao. Ipak, nije gubio nadu pa je sa željom da bar pripravnički staž obavi u struci, na 50 adresa je posao molbe da mu se to omogući. Kako se i za pripravnički staž biraju podobni a ne sposobni, odgovori koje je dobio od poslodavaca su u najmanju ruku nevjerovatni.
„Odgovori koje sam dobio su bili da nemaju prostora u kancelariji, da nemaju stolicu za mene, tako da sam od tih 50 molbi, dobio samo šest odbijenica i svi odgovori su bili u najmanju ruku smiješni“, tvrdi Dalibor.
Zanimljivo je i to da posao bez veza i poznanstava ili političke opredjeljenosti ne možete pronaći čak i kada se bavite temama koje su od strateškog značaja za državu.
„Zanimljivo je i to da za osobe sa vezama napravi radno mjesto, bez obzira što ga nema. A ukoliko se bavite temama koje su aktuelne i kojima se takođe bavi i ministarstvo, onda možete da vidite da se tim pitanjima bavi osoba koja za to nije školovana“, ističe Dalibor.
Tokom studiranja je pokrenuo AIC – Agrarni Informacioni Centar, organizaciju koja je imala cilj da informiše poljoprivredne proizvođače. Sajt je bio izuzetno dobro prihvaćen, a u određenom trenutku su imali i podršku Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, koje im je dalo sredstva za nabavku opreme. Međutim, kada su od Ministarstva zatražili i finansijsku podršku kako bi mogli da plaćaju račune i da sebi obezbijede platu, njihov odgovor je izostao.
„Sve se ovo radilo u cilju nekih referenci, međutim, u našoj zemlji referenca je jedino dobra veza, a ne rad i ono što si ostavio iza sebe tako da se Centar nije ispostavio kao dobar potez. U svakoj drugoj sredini bi bio, ali ne i kod nas“, ističe naš sagovornik.
Ministarstvo su ponovo kontaktirali 19. juna 2013. godine jer su željeli da pokrenu projekat o brendiranju domaćih poljoprivrednih proizvoda, ali na odgovor još uvijek čekaju.
U međuvremenu je Dalibor radio raznorazne poslove. Bavio se fotografijom, veb dizajnom, radio je kao freelancer, održavao veb sajtove… Sve to u cilju da sebi obezbijedi bilo kakav džeparac, mada mu ni to u većini slučajeva nije bilo dovoljno za normalan život. Prošao je i prekvalifikaciju za personalnog asistenta za lica sa motoričkim i senzornim oštećenjima, kroz koju je upoznao još jedan segment našeg društva kome se ne posvećuje dovljno pažnje. Obuku je završio kao opciju odlaska u inostranstvo jer je ova profesija u Bosni i Hercegovini veoma malo plaćena, a riječ je o poslu koji je i psihički i fizički veoma težak i naporan.
Najobrazovaniji Djed Mraz?
Trenutno, Dalibor se bavi najljepšim i najhumanijim poslom – pomaže onima kojima je to najviše potrebno. Možda mu godine i godine humanitarnog i volonterskog rada nisu pomogle da pronađe posao u struci, ali su ga svakako oplemenile. Novogodišnji i božićni praznici su iza ugla, a Dalibor se već uveliko sprema za ulogu Djeda Mraza, ulogu kojom će izmamiti osmijehe na lica djeci iz socijalno ugroženih porodica.
„Ovo je već treća godina da radim kao Djed Mraz. U jednom momentu sam razmišljao šta bih mogao raditi pa mi je na pamet pala ideja da budem Djed Mraz. Onog trenutka kada sam obukao odijelo i sam sam osjetio nešto posebno“, prisjeća se Dalibor svojih početaka kao jednog od djeci najomiljenijih likova za vrijeme Novogodišnjih i božićnih praznika.
Kao član humanitarne organizacije ‘Budimo ljudi’, u odijelu Djeda Mraza, sa paketićima, lijepim željama i osmijesima, Dalibor svoju nesreću čini manjom uvećavajući nečiju sreću.
„Već nekoliko godina provodimo humanitarnu akciju Novogodišnje srce, a ja kao jedan od Deda Mrazova obilazim Bosnu i Hercegovinu i djeci iz socijalno ugroženih kategorija nosim paketiće i malo radosti jer među tom djecom vjerovatno ima i onih koji nikada nisu probali slatkiše. Mi smo se potrudili da obiđemo tu djecu i da damo neki svoj doprinos – da se ta djeca osjećaju posebno, bar za Novu godinu“, govori Dalibor.
Da je rad sa djecom je uvijek poseban, pokazuje i činjenica da se mališani uvijek od srca obraduju kada vide Djeda Mraza. Ljubav koju su najmlađi članovi našeg društva spremni pružiti je čista i naiskrenija emocija.
„Kroz humanitarne akcije sam vidio koliku ljubav djeca posvećuju Djeda Mrazu, koliko ga vole i koliko im on znači. Upravo me to podstaklo da još ozbiljnije uđem u tu priču i sada eto, diplomirani inženjer poljoprivrede neko ko bi trebao da radi na njivi radi kao Djed Mraz i van sezone čeka svoju sezonu“, tvrdi Dalibor i dodaje da je njegov trenutni posao jedan od najljepših.
Sa druge strane, nikada nije saznao kakav je posao za koji se školovao.
„Biti Djed Mraz je sigurno ljepše jer si okružen djecom, pažnjom i ljubavlju a istovremeno i ti daješ ljubav i pažnju i to je vjerovatno jedan od najdivnijih poslova na svijetu. A što se tiče rada na njivi, ne znam kako je to jer nikada nisam bio zaposlen pa mi je teško da kažem i da poredim te dvije stvari.“
Nakon što je snimio film La La Land – priču o tome kako se dobija zaposlenje u Bosni i Hercegovini, sva vrata su mu se zatvorila. Ali tvrdi da se ne kaje i da svoju sreću vidi negdje drugo kao i veliki broj onih koji su napustili Bosnu i Hercegovinu i otišli u inostranstvo.
„Kod nas stvarno vrijedi ona da se ne mogu ispravljati krive Drine, a i ne treba ih ispravljati. Prosto treba ići linijom manjeg otpora, otići negdje i živjeti normalo a njih pustiti da u trećem milenijumu pričaju o tome hoće li biti rata, ko je Srbin, Hrvat ili Musliman ili ko je koje vjere“, zaključuje Dalibor za eTrafiku.
