Mladi bračni par, dvadesetpetogodišnji Dejan Modić i njegova tri godine mlađa supruga Rada postali su uzorni stočari u selu Čorle kod Prnjavora.
Dejan je pri kraju studija na Poljoprivrednom fakultetu u Banjaluci gdje ga od zvanja inženjera animalne proizvodnje dijeli samo diplomski rad.
Rada je veterinarski tehničar, rodom iz Sitneša kod Srpca. Imaju stotinjak ovaca, pedeset jaganjaca i ambiciju da se stočarstvu u potpunosti posvete.
Oni su među malobrojnim vršnjacima u svome kraju odlučili da sami potraže svoju sreću u poljoprivredi.
– Stočarstvo sam zavolio u detinjstvu kada sam od bake na poklon dobio jagnje. Poslije se taj broj uvećavao do dvadesetak ovaca. Tada sam odlučio da se počnem ozbiljnije baviti ovčarstvom, posebno nakon ženidbe, prije godinu i po – ispričao nam je Dejan koji sa suprugom Radom brine o stadu, svakodnevno ga tjera na ispašu i kuje zajedničke poslovne i bračne planove.
Njih dvoje dijele bračnu ljubav i sreću obostrano se podržavajući u ovom poslu. Mnogima su tako postali uzor, primjer koji se retko može sresti.
– Živimo sa mojim roditeljima, djedom, bakom, sestrom… Svjesni smo da je teško obezbijediti posao, nismo željeli u grad u podstanare i u neizvjesnost. Shvatili smo da sami možemo nešto raditi a da od svoga rada možemo pristojno živjeti – iznio nam je Dejan svoju poslovnu i životnu filozofiju. Rada koja ne zaostaje ni koraka u stočarstvu, srećna je zbog njihovog stada koje na smjenu čuvaju, napasaju napuštenih seoskim njivama.
Kod ovaca smo na smjenu, od ranog jutra pa do kasno naveče. Imamo i magarca, ždrijebe a pas nam je od velike koristi jer je veoma veran i mnogo pomaže u čuvanju ovaca, brani da odu u tuđu ljetinu, da se raspu i pobjegnu u šumu – veli Rada koja je veoma posvećena njihovom bračnom biznisu i svome suprugu.
Ona je negova najveća podrška. Zajednički planiraju poslove, o svemu se dogovaraju a rezultat je odavno vidljiv. Sve se kod njih odvija po planu, jedino je problem jer ne uspijevaju prodati vunu ali ih to nije pokolebalo.
Zadovoljni smo, stado je veliko, lijepo i zdravo…Ovo je vlašićka pramenka, rasa ovaca koja je veoma zahvalna. Jaganjce prodajemo većinom u proljeće, kada su cijene najbolje. Dolaze mnogi i uzimaju ih za priplod ali i za druge svrhe. Većinom su ovce na ispaši. Nemamo dovoljno svojih njiva ali zato ih napasamo po napuštenim imanjima, tamo gdje niko ne živi – veli Dejan koji se, tjerajući ovce, priprema za diplomski ispit u hladovini starih šljiva i šumaraka. Za to vrijeme Rada je uvijek na vezi i od pomoći. Ona takođe voli životinje jer je i kod roditelja, u Sitnešima mnogo radila iste poslove.
Nas dvoje smo kao u pjesmi, volimo se čuvajući ovce i jaganjce. Odlučili smo se za život u selu, želimo da sami osmislimo svoju budućnost i da nikoga ne molimo za bilo što. Smatramo da smo mladi i sposobni da sami zaradimo za živoz i da nam bude lijepo – odlučna je Rada koja se bavila i sportom.
Igrala je fudbal a do skora je bila i fudbalski sudija. Od toga je, veli, odustala zbog velikih napora, posebno hladnoće, kiše, vjetra, vrućine ali je i dalje djelimično u fudbalu jer je delegat na utakmicama istočne grupe Opštinske lige Gradiška.
– Sportski duh je uvijek u meni, on određuje moje interesovanje i životni put. Stočarstvo je takođe izazov, životna utakmica u kojoj nas dvoje za sada dobro igramo. Dejan je sve to savladao za čistu desetku. Dijelimo istu ljubav prema stočarstvu i to nas međusobno privlači – priča Rada koja se automobilom, uskim prašnjavim seoskim i šumskim puteljcima svakodnevno, čak i po nekoliko puta probija do Dejana dostavljajući mu hranu, vodu i druge potrepštine.
Rada je u poruci “EuroBlicu” napisala da redovno čita naše novine i da bi željela da objavimo reportažu o njenom suprugu Dejanu “koji radom i učenjem zaslužuje da o njemu saznaju i drugi, da krenu istim putem kao njih dvoje”. Susret smo lako dogovorili, a Dejan koji nije o tome prethodno ništa znao, obradovao se iznenadnoj posjeti i bez oklijevanja sa nama podijelio svoju životnu priču.
