Zahvaljujući upornosti i trčanju na polumaratonima četiri dame Dijana Blažić (53), Radijana Đukić (52), Tanja Marković (45) i Irena Klindić (40) ispunile su snove i uživale su u ljepotama evropskih metropola poput Pariza i Lisabona.
Ove četiri Banjalučanke trčale su i ulicama Ljubljane, Zagreba, Rijeke, Novog Sada, Herceg Novog, a prošle su i čarobnim stazama Plitvica. Osim toga, učestvovale su i u desetak humanitarnih trka. Iz svakog od ovih mjesta nose lijepe uspomene, ali ne kriju da su im u posebnom sjećanju ostali glavni gradovi Francuske i Portugala.
– Slušati priče o Parizu i Lisabonu i posjetiti ova dva grada uživo nije isto i ne može se porediti. Iz ovih metropola nosimo najljepše uspomene. Posebno iz Pariza gde je na startu bilo više od 40.000 učesnika. Mi smo bile među najstarijim, ako ne i najstarije. Stekli smo mnogo simpatija i prijatelja, a druženja prije i poslije trka su nezaboravna. Upoznate mnoge ljude i kulutre – priča najstarija među njima 53-godišnja Dijana Blažić.
Iako su već u petoj i šestoj deceniji života, trčanjem su počele da se bave tek prije samo tri godine kad su saznale da će se u Banjaluci održati prvi polumaraton.
– Porodica, rodbina i naši prijatelji su sumnjičavo vrtili glavom kad su čuli da želimo da trčimo polumaraton. Niko nije vjerovao da ćemo uspjeti, ali mi smo imale jaku volju i želju, a i zdravlje nas je poslužilo tako da smo u protekle tri godine iza sebe ostavile na desetine ili bolje reći i stotinte pretrčanih kilometara – kaže Tanja Marković.
Osim volje i jake želje potrebno je i mnogo rada i truda. Zajedno se dogovaraju oko treninga koji traju najmanje jedan, a najduže tri sata. Sa pripremama su u početku išle polako, a nakon prvog treninga su odlučile da trče polumaratone. Nikakav problem nije im da treniraju na kiši i snijegu kada staze nizu očišćenje, jer kako kažu imaju jaku volju i želju.
Sa treninzima obično počinju rano neradnim danima, dok se za popodnevne termine dogovaraju i sve uspijevaju uz posao i porodične obaveze.
– Napravimo ručak malo ranije, dođemo kući sa posla, spremamo se i idemo na trening. To nam mnogo znači, jer ispucamo negativnu energiju i budemo mirne i staložene, a Dijana i ja se često šalimo da je to najbolji lijek za žene u klimaksu – priča Radijana Đukić.
U šali često kažu kada ne bi trenirale ne bi imale gdje da nose kratki šorc ili helanke. Za same trke kažu da nema nijedne lake, jer i profesionalnim atletičarima bude teško. Pored treniranja ovaj četverac druži se i privatno, a koristi bavljenja tračanjem prenose i na okolinu.
U početku je pričaju bilo čuđenja okoline i potcjenjivanja. Dešavalo se da kada trče gradom ljudi im dobacuju razne komentare „idite kući spremite doručak djeci“ ili pošto znaju da treniraju i u šest ujutro iz kafića im dobacuju „vidite kako je ove neko izbacio iz kreveta“, ali ni takvi ih komentari nisu pokolebali.
– Mi smo spori trkači i ne idemo trzo, a ljudi se ne razumiju i sa nekim potcjenjivanjem komentarišu naša vremena. Sada kako vrijeme odmiče nekako su navikli na to i pitaju nas gdje idemo na sledeći polumaraton i čestitaju. Inače, u Banjaluci je rekreativno trčanje postalo mnogo popularnije, a i same smo uticale na svoje okruženje – pričaju one, a na pitanje koja je najbrža bez dvoumljenja kažu Radijana.
Izostala muževa ljubomora
Obzirom da trenizi dovode u formu tijelo, kažu da nije bilo ljubomore kod muževa, ali da im se i oni nekada pridruže.
– Što se tiče maratona u svijetu obično izaberemo jedan godišnje u zavisnosti od finansijskih sredstava – kažu one. Naš jedini cilj i uspjeh je da istrčimo stazu a koliko su ovakvu rekreaciju zavoljele govori i to što planiraju da trče i kada im bude 70 godina.
