Velika srca odustanu i uvijek odu prerano. Velika srca su veće mete, lakše ih je pogoditi, zato stanu ranije, a trebaju nam, jer smo sve samotniji, sve više je tijesno i mjesta na koja bismo mogli pobjeći polako isčezavaju, riječi su kojima se, između ostalog, oprostio pjesnik Marko Tomaš od svog kolege i prijatelja Bekima Sejranovića.
Vijest da je Bekim preminuo u 48. godini u četvrtak naveče izazvala je prvo nevjericu, a potom tugu bh. javnosti. Na preranu smrt nagrađivanog pisca sa tugom su reagovale brojne njegove kolege, a Tomaš je u svojoj poruci naveo da ima potrebu da porazbija sve oko sebe, cijeli kosmos i dvije kafane izvan njega.
“Zbog svijeta u kojem se dobri, dragi ljudi osjećaju nelagodno i ne mogu pronaći svoje mjesto. Adio, dragi brate od druge majke. Ne pravi s… po nebu, gore valjda ima mjesta. Odavde se čini da ga ima ihaaaj! Više nego na svim rijekama koje nismo stigli oploviti”, napisao je Tomaš.
A Sejranović, koji je bio vječiti nomad, što je brutalno i bez zadrške opisivao i u svojim djelima, preminuo je u Banjaluci. Njegovi prijatelji s kojima je pokrenuo i organizovao Festival književnosti “Imperativ” oprostili su se od njega podsjećajući nas kakav je zapravo čovjek bio.
“Zabavljali smo se smišljajući ‘biznise’, jer patnja je to – živjeti od književnosti. Omiljena ideja mu je bila agencija za organizovanje sprovoda. Govorio bi kako treba organizovati zabave u čast pokojnika na kojima će se slušati muzika koju je on volio i prijatelji se veseliti i dobro zabaviti kao da je i pokojnik tu. A možda i jeste. Bekim sigurno jeste. Bekim je ‘Imperativ’! Od 2021. godine Festival književnosti ‘Imperativ’ otvaraće se 21. maja žurkom za našeg Bekima. I nećemo imati drugog umjetničkog direktora u budućem radu. On će nam nekako došapnuti koje knjige su baš dobre”, naveli su iz Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.
Bekim, jedan od najtalentovanijih bh. pisaca, čiji je roman “Nigdje, niotkuda” dobio nagradu “Meša Selimović”, rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je završio pomorsku školu, a zatim i kroatistiku. U Oslu je na Istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavensku književnost.
“Rođen sam u Bosni, odrastao sam u Rijeci. Posle sam živeo u Norveškoj, putovao sam dosta. Kao čovek se osećam nekom vrstom nomada, građaninom sveta. Kao autor i kao pisac mislim da nemam nacionalni predznak. Uobičavam da kažem da sam pisac svih onih koji čitaju, pogotovo onih koji kupe moje knjige. Volio bih da kažem da sam svetski pisac, ali bi zvučalo malo pretenciozno”, govorio je Bekim.
A, da to nikako nije pretenciozna odrednica, potvrdila je književnica Martina Mlinarević, koja je navela da je Bekim bio jedan od najtalentovanijih pisaca mlade bh. generacije.
“Prvo sam pomislila na tvoje djevojčice, gledajući Unu…Pa sam se sjetila kako si bio oduševljen kad sam ti javila da sam te onomad odnijela do Misisipija, makar u knjizi. I rekao si mi tad – i ja ću jednom otići, kunem ti se. Hoćeš Bekime. I otišao si. Savom pa do Misisipija, prečicom preko neba”, navela je Mlinarevićeva, dodajući da je Sejranović bio šašavi dječak, boem koji je pisao guleći dušu surovom iskrenošću, najgorom po sebe samoga.
“Tebi nije ni pokoj, ni smiraj, ni rahmet, na kraju, nego bistro, Bekime… ti si rijeka bio i rijeka ostao”, završila je ona.
Književnica Tanja Stupar Trifunović istakla je da će književnosti ostati njegove knjige, a da će svima onima koji su ga poznavali faliti ono ljudsko kojeg je u njemu bilo puno, a kojeg je u svijetu oko nas sve manje.
“Pozdrav Bekimu. Ima dana kad se svijet smrači kada je nepravedan i neshvatljiv”, istakla je Stupar Trifunovićeva.
Osim što je bio veliki pisac, Bekim Sejranović je zaista, bez ikakvog pretjerivanja, bio veliki čovjek. Malo je ljudi od pera i umjetnosti uopšteno koji su toliko rasterećeni sujete. Bilo ga je nemoguće čuti da loše govori o drugima, da komentariše kako nečija knjiga ne valja, naprotiv, s radošću je pisao o knjigama kolega, vjerujući da one loše, lošim pisanjem o njima, ne treba dodatno “cipelariti”.
Ovo su rečenice koje stoje u podužem pismu izdavačke kuće “Buybook” iz Sarajeva koja je objavljivala Bekimove knjige.
“Postoje stvari koje se svakome mogu dogoditi i one koje su se dešavale samo Bekimu. Od vrlo atipičnog okvira u kojem je odrastao, do jednako neobičnog stasavanja i nomadstva koje je obojio bekimovskim šarmom. On nije imao vremena da priča tuđe priče i živi tuđe živote. Jer samo Bekimu se moglo desiti da u uređenoj Norveškoj ne dobije na vrijeme honorar od izdavača ili da mu u toj istoj zemlji bude objavljena knjiga kojoj nedostaje dio”, naveli su iz “Buybooka” dodajući da je otišao posljednji nomad južnoslavenske književnosti i najšarmantniji kapetan nesigurne plovidbe.
A, on sam, čovjek koji je toliko volio vodu, pisao je da zamišlja da će provesti starost na nekom splavu na Savi prevodeći sva djela Hamsuna ponovo. Ljubiteljima književnosti ostavio je i “Dnevnik jednog nomada”, “Ljepši kraj”, “Sandale”, “Tvoj sin, Haklberi Fin” i “Fasung”.
