Na centralnom banjalučkom groblju nalazi se neobičan nadgrobni spomenik koji svojim izgledom najviše asocira na indijanski totem, sa elementima pravoslavne krstače.
Spomenik je 1933. godine izradio njemački akademski kipar Bruno Dijamat, a posvećen je stradalnicima u čuvenom “Veleizdajničkom procesu u Banjaluci” 1915 – 1916. godine. Ovo je priča o autoru i žrtvama kojima je spomenik posvećen….
O BANJALUČKOM VELEIZDAJNIČKOM PROCESU
Nakon Sarajevskog atentata i izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. u BiH uvedena je vojna uprava, a austrougarska vlast naročito je bila represivna prema Srbima koji su okrivljeni za atentat i izbijanje rata. Vršena je prisilna regrutacija, ukinuta je ćirilica, atonomija crkve i škole…
Ubrzo su širom BiH pokrenuti “veleizdajnički procesi”, ukupno njih 17, a najveći je bio u Banjaluci. U ovom procesu 156 Srba optuženo je zbog veleizdaje, a za sve (osim trojice maloljetnih), predložena smrtna kazna. U suđenju koje je počelo 3. novembra 1915, a završeno 16. marta 1916. na optuženičkoj klupi našli su se poznati učitelji, ljekari, sveštenici, činovnici, gostioničari, đaci, trgovci, i drugi, a među optuženima našle su se i dvije žene.
Osuđenici na smrt u “Banjalučkom veleizdajničkom procesu”IZVOR: WIKIPEDIA
Presudom je za njih 16 određena smrtna kazna vješanjem, dok su ostali uglavnom osuđeni na višegodišnju robiju.
Ovaj skandalozni proces dospio je te godine u fokus evropske i svjetske štampe, pa su se za sudbinu banjalučkih osuđenika zainteresovali Britanija, Španija, Vatikan, SAD… Procjenjujući da bi egzekucija moglo da naškodi “imidžu” katoličke crkve, iz Vatikana je bečkom dvoru poslato nekoliko molbi za pomilovanjem Banjalučana, ali bezuspješno, pa je izgledalo da za njih nema nade.
Ipak, španski kralj Alfons XIII u februaru 1917. uspio je kod bečkog dvora da izmoli pomilovanje za 16 Banjalučana. Smrtne kazne su preimenovane u doživotne ili višegodišnje kazne zatvora, a nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. većina osuđenika dočekali su kraj rata i konačno oslobođenje.
Na žalost, nisu svi optuženi dočekali slobodu – nekolicina njih za vrijeme procesa preminulo je u zatvoru, a upravo ovim mučenicima posvećen je grandiozni spomenik koji se i dan danas nalazi na groblju Sveti Pantelija u Banjaluci.
Na nadgrobnom spomeniku, podignutom 1933. godine, urezana su imena Koste Jeftića, Riste Barnjakovića, Dragoljuba Kesića, Jakova Erića, Jove Pavlovića i Petra Bilbije, a sa zadnje strane postavljena je ploča sa posljednjim riječima “veleizdajnika” Dragoljuba Kesića: “Javite Srbiji da je volim”.
O AUTORU SPOMENIKA BRUNI DIJAMANTU
Njemački akademski kipar Bruno Dijamant rođen je 1867. godine u Fridrihšafenu, na Bodenskom jezeru. Njegov prvi zapaženi rad potiče iz 1887. godine kada je izradio vrlo uspješnu bronzanu bistu njemačkog kralja Vilhelma Prvog. Osim u Njemačkoj, stvarao je u Belgiji, Italiji, Bugarskoj i Poljskoj.
U Banjaluku dolazi 1922. godine na poziv svoga rođaka Bonaventure Drugog, trapističkog monaha u manastiru Marija Zvijezda. Tu su uključio u projektovanje buduće crkve, a u BiH je uz kraće prekide ostao sve do 1932. godine.
“Ovaj vrsni kipar rado je bio angažovan za izradu skulptura u Banjaluci i okolini. Tako je Bruno Dijamant autor spomen-krstače banjalučkim veleizdajnicima na banjalučkom pravoslavnom groblju, biste kralja Petra Prvog i ornamenata na zgradi pozorišta u Banjaluci, te spomenika prvom banjalučkom biskupu Marijanu Markoviću. Njegovo djelo su i četiri reljefno izrađena lika (kralja Tomislava, Matije Gupca, Petra Zrinjskog i Josipa Juraja Štrosmajera) na bosanskogradiškom, šest metara visokom spomeniku autora arhitekte Ivana Ekerta, otkrivenog povodom ’tisućogodišnjice’ Hrvatskog kraljevstva 1925. godine…”
Za izvanredne zasluge na polju crkvene umjetnosti Bruno Dijamant dobio je 8. maja 1928. godine od pape Pija Jedanaestog visoko papinsko odlikovanje, “Križ Pro Ecclesia et Ponifice”.
Želja mu je bila da se povuče u manastir Mariju Zvijezdu pred kraj života, ali ga je rat spriječio u njegovoj namjeri. Umro je u Minhenu 1942. godine u 75. godini.
Izvor mondo.ba
