Kako je moguće da je 43-godišnji nezaposleni zaluđenik sa istina, izvjesnim govorničkim darom, ali bez ikakvog pravno-birokratskog iskustva tog 30. januara 1930. godine došao na mjesto kancelara Njemačke?
To je pitanje na koje odgovor i danas traže hiljade istoričara, ali još uvek bez konačnog uspjeha. Jedno je sigurno – uspon Adolfa Hitlera na vlast priča je o prevarama, zavjerama, ucjenama i naravno – prljavim političkim igrama.
Adolf Hitler je, do momenta kada je konačno prigrabio svu vlast u svoje ruke, u politici bio već godinama. Njegovim nacionalsocijalistima još 1923. godine propao je Pivnički puč kada su pokušali da izvrše državni udar, a Hitler je tom prilikom zaradio kratkotrajnu robiju i priliku da napiše svoj politički manifest – “Majn kampf”.
Nakon ovoga, partija je rešila da promjeni strategiju i vlast osvoji legalnim putem – preko izbora.
Tragedija demokratije u pokušaju
Priča o Hitlerovom dolasku na vlast neraskidivo je vezana sa pričom o Vajmarskoj republici, nesrećnoj državnoj tvorevini napravljenoj od Njemačke nakon Prvog svjetskog rata koju su od početka pa sve do nestanka pratili nemiri, nestabilnost i nesreće.
Za 14 godina njenog postojanja na vlasti se promenila 21 vlada. Dešavala su se politička ubistva i prevrati. Na političkoj sceni ordinirao je ogroman broj političkih stranaka od kojih je u jednom momentu čak 17 imalo predstavnike u parlamentu.
Svjetska ekonomska kriza 1929. godine samo je pogoršavala situaciju – njemački narod bio je gladan, a u zemlji je 1932. godine zvanično bilo 5,6 miliona nezaposlenih.
Sve ovo pogodovalo je jačanju ekstremističkih političkih partija – nacionalsocijalista sa desne strane i komunista sa lijeve.
Hitlerovi nacionalsocijalisti u Rajstagu su sjedeli od 1924. godine, ali kao manjinska stranka fanatika koju je rijetko ko shvatao ozbiljno. Na izborima 1928. osvojili su 2,6 procenata glasova tj. 12 poslaničkih mjesta.
Ipak, onda se sve promjenilo! Nakon početka svjetske ekonomske krize, na izborima 1930. godine nacisti su osvojili 18 odsto glasova i ogromnih 107 mesta u Rajhstagu. Od stranke izvrgnute podsmehu izrasli su u drugu najmoćniju partiju u državi. Najjača partija je ostala vladajuća Socijaldemokratska partija Njemačke, dok su komunisti bili treći u trci.
Čovek koji je mogao da spreči Hitlera
Najmoćnija pozicija u Vajmarskoj republici nije bila kancelarska već predsjednička.
Predsjednik je mogao da raspusti parlament, sam donosi zakone po hitnom postupku, smjenjuje i postavlja članove vlade. To znači da je Hitleru na putu ka moći stajao jedan čovjek – nemački feldmaršal Paul fon Hindenburg, izabrani predsjednik 1925. i 1932. godine (kada mu je glavni protivkandidat bio upravo Hitler).
Mnogi Njemci su u Hindenburgu vidjeli čovjeka koji bi mogao da im bude vođa – iskusnog vojnika čvrste ruke koji bi lako mogao postati novi Kajzer i povesti ih ka spasenju. Jedini problem – početkom 1933. godine on je već imao 85 godina!
Na izborima novembara 1932. nacisti su osvojili 196 poslaničkih mjesta i bili su najjača stranka u zemlji iako nisu imali većinu (za koju je bilo potrebno 305 poslanika). Budući da nijedna stranka nije imala apsolutnu većinu, predsjednik von Hindenburg morao je sam odlučiti kome će povjeriti mandat za sastavljanje nove vlade.
Važno je naglasiti da Hitler nikada nije osvojio većinu glasova njemačkog naroda!
Izborni rezultat koji ga je doveo na mjesto kancelara iznosio je “tek” 33,1%, a na vrhuncu popularnosti, na poslednjim izborima u Vajmarskoj republici održanim u martu 1933. godine u momentu kada je Hitler već bio kancelar njegova Nacionalsocijalistička radnička partija osvojila je 43,9% glasova.
Hindenburg se grozio mogućnosti da mandat za sastavljanje vlade povjeri “austrijskom kaplaru” kako je podrugljivo zvao Hitlera aludirajući na čin koji je ovaj imao tokom Prvog svetskog rata dok je on sam bio proslavljeni feldmaršal.
Ipak, Franz von Papen, donedavni kancelar iz Njemačke partije centra koji je i ranije flertovao sa nacistima kako bi njihovu popularnost među desno orijentisanim građanstvom, iskoristio za sopstvene ambicije, ubjedio je Hindenburgu da će Hitlera “moći da kontroliše”.
I tako je, 30. januara 1933. Adolf Hitler postao novi kancelar Njemačke, a von Papen je postao vicekancelar.
Sve je bilo legalno! Ustavne forme Vajmarske republike kao demokratske države su ispoštovane. Hindenburgu je ostalo ovlašćenje da može da smjeni kancelara po volji, a nacisti su u vladi imali samo dva ministra – Hermana Geringa i Vilhelma Frika. Alfred Hugenberg, šef Njemačke nacionalne narodne partije, izjavio je: “Mi ćemo ukalupiti Hitlera“.
Loš proračun
Uskoro se von Papenovo uverenje da će moći da kontroliše Hitlera pokazalo pogrešnim. Jednom dospjevši na vlast, nacisti je više nisu puštali iz ruku.
Za samo nekoliko mjeseci od stupanja na vlast Hitler je zaveo diktaturu. Uslijedilo je paljenje Rajhstaga za koje su optuženi komunisti, raspuštanje sindikata, pa ukidanje svih političkih partija osim nacionalsocijalističke.
Nacisti su u roku od godine dana preuzeli svu vlast u državi, a kad je predsednik Hindenburg umro 1934. godine, Hitler je odlučio da ignoriše ustav i spojio predsjedničku i kancelarsku funkciju u jednu. Tada je i promenio vojnu zakletvu – vojnici su počeli da se zaklinju njemu lično, da će mu, kao “vođi njemačkog Rajha i naroda”, biti bezuslovno odani.
U aprilu je počeo prvi bojkot jevrejski radnji, zabrane rada jevrejskim ljekarima, advokatima, novinarima, nastavnicima i profesorima.
Već na proljeće 1933. godine formirani su prvi koncentracioni logori, a 1. septembra 1939. Njemačka je napala Poljsku čime je Drugi svetski rat i zvanično počeo.
www.istorijskizabavnik.rs