Srbi koji su izbjegli iz Hrvatske tokom akcije “Oluja” na današnji dan 1995. godine kažu da rane prognanih i raseljenih nisu, niti će ikada zarasti i da je obilježavanje tog tragičnog događaja u novijoj srpskoj istoriji važno kako bi se sačuvalo sjećanje na srpske žrtve.
Milica Jurić, čiji su roditelji Radomir i Ljiljana Mihić bili u koloni izbjeglih Srba, ispričala je za Tanjug da su oni željeli da sačuvaju ognjište i da su zato posljednji napustili selo Donji Vaganac, blizu Plitvičkih jezera.
“Ja sam u Srbiju došla 1991. godine sa bratom, sestrom, babom i dedom, dok su roditelji ostali u Lici da čuvaju ognjište i Krajinu. Posljednji su izašli iz sela, tata je poslao mamu sa komšijama, a on je ostao. Mama je do Banjaluke stigla na traktorskoj prikolici, a posle dva dana, došao je i otac”, prisjetila se Milica.
Kako je navela, Ljiljana i Radomir su iz Banjaluke vojnim kamionima došli do granice sa Srbijom,a odatle su sa komšijama stigli do Srema”, rekla je Milica.
U Hrvatsku su se, kaže, poslije toga vraćali, ali ističe da tamo nije kao što je bilo prije rata.
“Ostale su samo ruševine, pusta sela i polja, sve je zaraslo, ostala je samo po koja stara osoba koja nema gde ili ne želi da napusti ognjište”, rekla je Milica čiji je otac preminuo 2014. godine, majka živi u Novim Karlovcima kod Inđije, a ona sa svojom porodicom u Bačkoj Palanci.
Miloš Duduković koji je izbjegao s porodicom sa Korduna kaže da je tokom “Oluje” bilo strašno, nije se znalo ko kuda ide i gdje će se zaustaviti.
“Ništa nisi znao, jednostavno smo išli, a dokle ćemo i gde ćemo se zaustaviti niko nije znao. Bilo je jako teško, ne bih želeo ni da se vraćam i sećam svega što smo proživeli”, kaže Miloš.
Sa porodicom je najprije stigao u Ub, odatle su otišli u Batajnicu, a potom, preko Beograda u Irig, gdje su i ostali.
Kaže da ga podnožje Fruške gore podsjeća na rodni, brdoviti Kordun, a za mnoge koji su zajedno sa njim izbjegli te godine, ni danas ne zna gde su.
“Posle svega toga ne zna se gde su mnogi od njih završli, ima puno nestalih, ljudi su se razbežali, ima nas po celom svetu”, kaže Miloš koji se poslije Oluje dva, tri puta vraćao u rodni Kordun.
“Video sam samo dva, tri starija čoveka, od 80 godina, nema tu života više, ni suživota”, naveo je Miloš.
Uspio je, kaže, da proda svoju imovinu, a ima mnogo onih kojima je sve popaljeno i uništeno.
“Tamo je sve zaraslo. Hrvatska jedino održava puteve jer je to njihova zemlja, normalno je da brinu o putevima. Nikada nije bilo tako održavano kao sad. U ovom progonu uspeli su sve da reše, ostvarili su zacrtane ciljeve, a ko je nas iša pitao tada, niko”, zaključuje Miloš Duduković.
www.nezavisne.com
