Moje divno “JA”

Egomanija, preokupiranost sobom ili štit od nesigurnosti.

On je najbolji, najpametniji, najljepši. Sve što uradi, zaslužuje naklon do poda. Ostali ne mogu ni da mu primirišu, jer su u odnosu na njega bezvrijedni. A, ako i pokušaju da mu pariraju, neslavno će završiti.

U njegovom svijetu ori se uvijek ista pjesma: “Ja, ja, ja i moje grandiozno ja”. Jedni mu se i zaista dive, dok je za druge iritantan i nesimpatičan. Oni direktniji ga etiketiraju kao – egomanijaka. Koji god da mu je nadimak, stručnjaci kažu da osobe koje sve gledaju sa visine i u svakoj prilici insistiraju na veličanju svog ega, sasvim sigurno pate od egomanije.

Otkud potreba za takvom vrstom “uzvišenosti”? Kako se manifestuje? I da li se iza svakog preterano superiornog nastupa zapravo krije nesigurnost? Da li je ta svakodnevna predstava samo štit od svega onog što se ne zna, od čega se valja uplašiti? I da li se neko takav rađa ili to postaje u zavisnosti od socijalnog okruženja i vaspitanja? Klinički psiholog i konstruktivistički psihoterapeut Leonora Pavlica objašnjava da je egomanija opsesivna preokupacija samim sobom, nekontrolisana težnja da se uvijek i svuda zauzme superiorna pozicija i nadvlada drugi.

– Upravo ona često ljude regrutuje da se bave politikom ili medijskim poslom – navodi sagovornica “Života plus”. – Međutim, iako se čini da su oni, kako je rekao stručnjak Dejvid Rajnstajn, samoljubivi, arogantni i samouvereni, zapravo je riječ o iluziji sopstvene veličine. A, ona služi da se prikriju mnogo dublja i ukorenjena osjećanja neadekvatnosti i nesigurnosti.

Hladni ili previše popustljivi roditelji

Univerzalne sveznalice o svemu znaju najbolje. Na pitanje odakle potreba za tim i koliko je naporno i stresno biti na toj “liniji”, naša sagovornica odgovara da iako često ne umijemo da pokažemo razumijevanje za egomanijake, kada se pozabavimo time kako su postali takvi dolazimo do velikog saosjećanja.

– Psihološke teorije ukazuju na dva moguća razvojna puta ovakvih osoba. Prema prvom, začetak egomanije je u hladnim, otvoreno odbijajućim ili nezainteresovanim roditeljima. Dijete tada počinje da stvara grandioznu predstavu o sebi kao odbranu od osjećanja bezvrijednosti. Prema drugom scenariju, odrasli egomanijaci su obično bili veoma razmažena djeca, zadojena roditeljskim porukama o tome da su specijalna. U oba slučaja riječ je o postepenom razvoju ovakvog stila ličnosti, pa se pretpostavlja da je njihova potreba za dokazivanjem nešto što se zadovoljava gotovo automatski. Ne samo da su navikli da iznose argumente u prilog sopstvenoj ispravnosti, već sami traže i grade situacije za eksponiranje – ističe Pavlica.

S obzirom na to da ne trpe razmjenu mišljenja i kritiku, utisak je da sa takvim osobama nije moguć dijalog.

– Bilo da se slažemo sa nekim njihovim stavom ili pokušavamo da ga osporimo, osuđeni smo na monolog. Ili smo na liniji onih koji se egomanijaku dive i povlađuju mu, ili smo žrtve omalovažavanja i ponižavanja. On će u sudaru sa tuđim neslaganjem potegnuti sve dostupne strategije da sagovornika unizi, jer na taj način kod njega provocira osjećaj slabosti i nekompetentnosti. Kada je protivnik “razoružan”, lakše ga je pobijediti i dokazati vlastitu nadmoć – objašnjava Leonora.

Postavlja se pitanje kako treba da se ponašamo kada smo podređeni, a kako kada smo nadređeni nekome ko misli da je najbolji i najpametniji?

Naša sagovornica upozorava da ako smo podređeni egomanijaku, na svojoj koži ćemo stalno osjećati uvrede, ponižavanja i njegovu aroganciju.

– Iz njegove perspektive nikad ništa nećemo raditi kako valja i uvijek će on sve umjeti bolje od nas. Ako smo mu nadređeni, osjećaćemo njegovu zavist, inat, kontriranje, neposlušnost i tvrdoglavost. Pokušaće otvoreno da sabotira naš projekat ili će biti pasivno-agresivan, odugovlačiće, zaboravljaće naše instrukcije, odlagati i biti neodlučan.

Strah od odbacivanja

A kako je biti dijete egomanijaka? Da li je ono osuđeno na istu “sudbinu”? Psiholog kaže da su moguća dva kontradiktorna scenarija.

– Ako egomanijak doživljava dijete kao naslednika koji potvrđuje njegovu genijalnost, onda će u njega učitavati ideju da je on rođeni pobjednik, unikatan i savršen. Negiraće sva ona mjesta na kojima dijete ne pokazuje naročitu uspešnost, a predimenzionirati ona u kojima je uspješan.

Sa druge strane, postoji opcija u kojoj je grandioznost egomanijaka toliko zasljepljujuća i gorda da i rođeno dijete doživljava kao potencijalnog rivala. Ono će biti žrtva njegove nadmoći, uvijek doživljeno kao manje uspješno, nedoraslo zadatku, pa lako može da razvije osjećaj manje vrednosti, postane pasivno, inhibirano i sklono povlačenju i samosabotiranju – upozorava Pavlica.

U jednom trenutku ljudi sa “grandioznim ja” pokazuju svoje pravo lice, stanje svijesti, slabost. Naša sagovornica objašnjava da je u korijenu “grandioznog ja” osjećaj bezvrijednosti koji mora da se nadomesti prikazivanjem sebe u što poželjnijem svjetlu.

– Najveći strah takve osobe je odbacivanje i samoća. Preživjeće ako je odbaci neko nebitan i otkloniće ga iz svog socijalnog polja pod parolom da nije dobar. Ali, ako bliske osobe počnu da pokazuju ravnodušnost ili ga izbjegavaju, to će egomanijaka nagnati da ih na sve načine, pošto-poto zadrži. Tada na videlo izlaze sve slabosti, ranjivosti i nesigurnosti, jer je spreman da se ponizi, moli i udovoljava ne bi li osigurao naklonost – pojašnjava psiholog.

Na pitanje kako ego-trip utiče na partnerski odnos i jesu li takvi ljudi sposobni da vole, naša sagovornica podsjeća da je egomanija bazirana na mehanizmu “usisavanja” svega oko sebe.

– Ovakvi ljudi žele svu pažnju ovog svijeta i sve mora da bude podređeno njihovim potrebama. Nekada će se za njih naći partner voljan da igra inferiornu ulogu, jer pristaje da mu se divi, da mu udovoljava, a pritom drži svoje potrebe na margini. Takva veza može da funkcioniše. Međutim, ako govorimo o zrelom i zdravom partnerskom odnosu, to je nemoguće, jer egomanijak nije spreman na reciprocitet, uzajamno zadovoljavanje potreba, podijeljenu pažnju, ravnopravnu komunikaciju i topao, empatičan odnos.

DANING – KRUGEROV EFEKAT

– Sklonost glupih ljudi je da precjenjuju sopstveno postignuće i imaju veliko samopouzdanje i obrnuto – pametnih da se potcjenjuju, poznata je u nauci kao “Daning-Krugerov efekat”. Ovaj fenomen pokazuje da su pametni svesni svojih ograničenja i da zato ne vole da pametuju kada nisu stoprocentno uvjereni da su u pravu. Umjesto toga, oni se radije povlače. Sa druge strane, glupi ljudi nisu svjesni svojih nedostataka u pogledu znanja i vještina, pa uvek i rado nameću okolini svoje stavove – objašnjava psiholog i psihoterapeut.

NARCIZAM

Svi smo čuli za termin “narcis”, a Leonora Pavlica kaže da to nije isto što i egomanija.

– Dijele dosta sličnih obeležja, ali ih je opasno poistovećivati. Egomanija je prevashodno laički termin koji se pežorativno koristi da bi se opisale osobe koje su izrazito samocentrirane, dok je njen patološki oblik narcizam. U stručnoj literaturi navodi se nekoliko zajedničkih odlika: preokupacija uspehom i moći, arogancija, koristoljubivost, vjerovanje u sopstvenu jedinstvenost, potreba da se bude u centru pažnje, zavist, lažno samopouzdanje. Ono što dodatno definiše narcizam jeste gotovo potpuni nedostatak empatije, izražena okrutnost prema drugima i nemogućnost dublje emotivne razmjene i vezivanja za druge.

(novosti.rs)