Aleksandar Dragić (21) iz Banjaluke bavi se izradom narodne nošnje, naročito tkanjem i sakupljanjem originalnih komada narodne nošnje na terenu, a do sada je prikupio 40 kompletnih nošnji.
U njegovoj kolekciji su nošnje sa područja Kozare odnosno timarsko-sanskog Potkozarja, sa Zmijanja, Trebave i Ozrena, te iz Imljana, Janja, Šipova i drugih krajeva.
Ovaj mladić 11 godina se bavio folklorom. Igrao je u Radničkom kulturno-umjetničkom društvu (KUD) Pelagić.
“U KUD-u za mnoge originalne nošnje sam se zainteresovao. Poslije smrti bake naslijedio sam par komada i to je krenulo tako”, rekao je Aleksandar Dragić, u razgovoru za Anadoliju.
Njegova prijateljica Jovana Raljić obukla je narodnu nošnju sa Ozrena koja je prema riječima Aleksandra rezutat “svježeg terenskog rada”. On je pri susretu sa ekipom AA ponio i najdragocjeniji predmet iz njegove kolekcije, đerdan stariji od stotinu godina, koji je pripadao njegovoj prabaki.
Bakin đerdan
“Ovaj đerdan je nošen na dan atentata na Franca Ferdinanda. To je bilo na jednoj svadbi, vjenčanju na Kozari. On na sebi ima oko 127 srebrnih kovanica i od neprocjenjive je vrijednosti sa regije Kozare”, kaže Aleksandar.
Na pitanje da li mu polazi za rukom da negdje pronađe kompletnu narodnu nošnju, Aleksandar je objasnio da to zavisi od područja.
“Na nekim terenima su ljudi dosta sačuvali narodne nošnje, poštuju ih i paze na to, a na nekim terenima jedva nađem i komad. Ima terena gdje se nađe kompletna nošnja, a negdje jedan dio”, naveo je Aleksandar.
Njegov terenski rad najviše zavisi od slobodnog vremena i novca, ali godišnje tri do četiri puta obavlja terenska istraživanja. Pošto ga u mnogim selima već poznaju, dešava se i da ga zovu i jave mu šta imaju.
Ishodi toga su, navodi, različiti, jer neko ima nešto sačuvano, neko ne, a poneki i koji su sačuvali dijelove narodne nošnje, ne žele da ih prodaju.
“Iskreno, jako malo vodimo računa o tradiciji. Mislim da su ljudi jako rano to odbacili i da su ono što su njihovi preci ostavili, da su oni to bacili, nažalost. Mislim da bi trebalo više da povedemo računa o našoj tradiciji i nošnji”, smatra Aleksandar, građevinski tehničar, koji je započeo proces prekvalifikacije za medicinsku struku.
Dodatna posvećenost i briga za naslijeđe smatra da je bitna za buduće generacije, jer je u pitanju kultura i tradicija čuvana kroz vijekove.
“To je naša istorija kojom treba da se ponosimo, a ne da je zaboravljamo”, rekao je Aleksandar.
Prema njegovim riječima, kada su u pitanju sela koja je posjetio na području Krajine, rijetka su ona čiji su žitelji sačuvali tradiciju. Na Ozrenu su to Petrovo i Boljanić, te područje “Banjaučke vrhovine” odnosno Imljani i dio Zmijanja te Bočac.
Na pitanje koliko su rijetki mladi ljudi koji se kao on interesuju za narodnu nošnju, Dragić je rekao da ih ima, ali ne dovoljno.
Malo kolekcionara u BiH
“Nas je u čitavoj BiH troje ili četvoro kolekcionara koji prave privatne kolekcije, a ostalo su sve ljudi u kulturno-umjetničkim društvima”, navodi Aleksandar Dragić.
Kada su u pitanju njemu omiljena područja, odnosno nošnje iz određenih krajeva, kaže da mu je jako zanimljva Kozara, jer potiče sa tog područja, te Zmijanje, s obzirom na to da se “zmijanjski vez” našao na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine.
Osim što sakuplja narodne nošnje, Aleksandar Dragić izrađuje, odnosno šije nošnje za djecu i bavi se tkanjem. Ovaj mladić na tkalačkom stanu i ramu izrađuje pregače i pojaseve.
“Moram da zahvalim jednoj baki iz Banjaluke koja mi je prenijela svoje znanje. Tražio sam da mi uradi jedan predmet koji mi je bio neophodan i ona je pitala – zašto ne bi počeo i ti da tkaš. Onda sam polako uz nju učio i uz kolegu Igora Suzića iz Beograda, koji mi je isto jako mnogo pomogao, tako da, evo, usavršio sam taj zanat”, navodi Aleksandar.
Prema njegovim riječima, i dalje postoje mnoge osobe koje znaju tkati, ali je jako malo onih koje se bave sa tim. Natra, stan ili razboj uglavnom se čuvaju na starim tavanima i u kućama, dok postoje i noviji, savremeniji, koji su malo lakši za korištenje.
Mnogi su, kaže, zainteresovani za tkanje, ali kada dođu do toga da treba da uče, uglavnom odustaju. Ipak, Aleksandar Dragić će uskoro u Laktašima održati radionicu na kojoj će nekoliko žena naučiti ovom zanatu.
“Teško se posvetiti, treba jako mnogo vremena, jer to je dug proces da to platno dođe do natre, treba da se osnuje, da se uvodi, da se navija, proces tkanja u stvari je najlakši”, navodi Aleksandar.
Izložbe i nagrade
Inače, Aleksandar iza sebe ima i nekoliko izložbi, a njegova kolekcija bila je tri mjeseca izložena u Muzeju “Kozare” u Prijedoru. Također, njegove nošnje imali su priliku da vide posjetioci u Zenici i Orlovači, te na dvije revije u Futogu, kod Novog Sada, gdje je i nagrađena djevojka koja je nosila njegovu nošnju.
Kaže je da je vršnjacima njegovo interesovanje za tradiciju i narodne nošnje “donekle i smiješno, jer malo ko na to obraća pažnju”.
“Meni to mnogo znači, kada pronađem neki komad nošnje koji mi treba za kolekciju, to je neopisiva sreća. Pogotovo kada nešto izradim svojom rukom, pa ljudi to nose, poštuju i kada vidim negdje na fotografijama ili televiziji komad nošnje koji sam ja izradio, normalno, bude mi jako drago”, kaže Aleksandar Dragić.
(Anadolija)
