Svakog dana jedanaestogodišnji Ognjen Mićić pješači sat vremena klisurom Ljuboviđe do magistralnog puta, gdje staje autobus kojim stiže do osnovne škole. Dani se skraćuju i često kreće na časove ili se s njih vraća po mraku, jer se u kanjonu ranije smrkava.
Ognjen je jedan od posljednjih đaka pJešaka Gornje Ljuboviđe u Azbukovici, živopisnoj podrinskoj planinskoj oblasti u zaleđu Ljubovije.
Život ga je učinio ozbiljnijim i spremnijim za iskušenja od vršnjaka koji žive u udobnostima. Živjeti u kanjonu kraj hučne i bistre Ljuboviđe je lijepo i romantično dok planinske vode ne podivljaju i pretvore se u bujice koje ruše sve pred sobom.
Kad počnu da veju snjegovi, treba imati snage da se probijaju smetovi. Ognjen sve te izazove prihvata muški i ponosno kaže da nikad ne izostaje iz škole.
– Idem i po kiši i po snijegu. Kilometar nije mnogo, a autobus ide redovno. Kako onda da ne dođem u školu – kaže Ognjen.
On izgleda kao i svi drugi đaci petaci, voli iste stvari kao i njegovi vršnjaci, ali nema mnogo drugara.
Davno su prošla vremena kad je od ljudi vrveo put kroz planinsko selo Gornja Ljuboviđa raštrkano duž litica klisure. Ovuda je od rimskog doba, pa sve do 20. vijeka, prolazio glavni karavanski put od Podrinja prema Valjevu i Beogradu, a tad je na vodom bogatoj pritoci Drine radilo mnoštvo vodenica.
Iz tih vremena su ostali, kao uspomena, ostaci kaldrme i utvrđenja po liticama i poneka zarušena vodenica.
Mnoge živopisne kućice su opustjele, a samo iz poneke proviruju starice nepovjerljivo posmatrajući prolaznike u divljini. Ovaj prelijepi kraj, kao stvoren za turizam, praktično je nepoznat modernoj Srbiji i u njega dolaze samo posvećeni ljubitelji prirode, lovci i sportski ribolovci da love pastrmke.
Svjetlo u tamnoj klisuri je kuća Mićića, u kojoj Ognjen živi sa sestrom Marijom, mamom Smiljom, tatom Vladom i dedom Milomirom.
Njihovo domaćinstvo jedno je od posljednjih živih u ovom kraju koje se ne predaje očaju i čamotinji. Živo je i snažno, a porodična stara vodenica na Ljuboviđi još radi, pa bijelo brašno curi između teškog kamenja koje pokreće brza planinska rijeka.
Ognjen je ponosan na svoju vodenicu i na to što mu odrasli povjeravaju i ulogu mlinara, kad zatreba.
– Ovo vam je prekidač za vodenicu – kaže bistrooki dječak, pokazujući dugu motku iznad vodeničnog kamenja kojom se otvara jaz. – Kad ga povučete, voda pojuri iz jaza i pokreće lopatice na osovini koja vrti vodenični kamen.
Ognjen demonstrira i rad drvene mašinerije stare više stotina godina i posjetioci posmatraju kako zlatnožuti mlaz žita klizi pod teške kamene točkove ispod kojih curka mirisno bijelo brašno.
ŽIVOT U OAZI
KANjON Ljuboviđe je oaza netaknute prirode na čijim se liticama gnijezde orlovi, a u virovima i brzacima plivaju klenovi, pastrmke i mladice. Kao i u cijeloj Azbukovici, ovde postoje brojni tragovi starih civilizacija, među kojima je najčuveniji most.
Izgradili su ga Rimljani u vreme kad su utemeljili glavni trgovački put koji je povezivao velike gradove u Podunavlju s podrinskim rudnicima srebra, cinka i olova, pišu beogradske Novosti.
