Jedna od najboljih košarkašica bivše Juge, Tuzlanka Razija Mujanović, sa tuzlanskim Jedinstvom, do početka devedesetih godina prošlog vijeka, osvojila je gotovo sve trofeje i nagrade. Košarkašku karijeru je završila prije devet godina, a u septembru će postati i zvanično članica FIBA Kuće slavnih.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da bi mogla pomoći košarci u BiH i mladim košarkašicama, ali da je niko iz Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine nije zvao, zbog čega ne krije razočarenje.
– Ženska košarka, u regiji, recimo u Srbiji, stvarno je napravila rezultate. Oni su nastavili sa ulaganjem, okupili su bivše igračice i sve to, i vidi se taj rezultat. U Košarkaškom savezu uglavnom su bivše igračice. Međutim, u Bosni i Hercegovini, nijedne od nas koje smo bile reprezentativke nema u Savezu – navodi Mujanović i dodaje da je uvijek spremna da pomogne.
Ja sam uvijek spremna da pomognem, na bilo koji način, da se uključim, da pratim, da organizujem. Direktno da budem trener – nisam za tu funkciju, ne bih se toga prihvatila.
Vrlo je teško biti trener, pogotovo na našim prostorima. Niko ne uzima u obzir druge elemente zašto nema rezultata, kriv je trener. Niko ne pita da li je organizacija dobra, da li su pripreme bile kako treba, da li je dovoljno vremena bilo da se ekipa pripremi, da li su se sve igračice odazvale.
Na sve to treba misliti. Na neki način treba privoleti igračice da bi uvijek bile spremne da se odazovu reprezentaciji i da uvek daju onaj maksimum od sebe. Međutim, kod nas, i kad neko otkaže reprezentaciju, to nema veze, nikoga to ne zanima. I veliki je problem što uvijek što za sve te neuspjehe krivica je sva na treneru – dodaje ona.
Mujanović se prisetila i svojih početaka.
– Na jednom prvenstvu, sjećam se te ‘82. godine, znači nakon neka tri, četiri mjeseca, bilo je neko juniorsko prvenstvo gdje sam igrala, i već sam davala rezultate. Upravo tu me je primjetio selektor jugoslovenske reprezentacije Milan Vasojević i onda je on rekao da bi dobro bilo da dođem u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije. Te godine, u junu, bile su pripreme, bilo je evropsko prvenstvo u Finskoj – navodi ona, te opisuje i svoje korake s Jedinstvom.
– Kad sam došla u Jedinstvo, oni su tek ušli u Prvu ligu. Naravno, sa tim mojim napretkom, što sam više napredovala kao igrač, Jedinstvo je imalo sve bolje rezultate. Već sa nekih osamnaest godina ja sam imala ponude iz inostranstva, iz Italije, ali ja uopšte nisam razmišljala da bih mogla otići negde, jer meni su puno značili ti rezultati u Jedinstvu.
Svake godine smo sve bolje rezultate imali, pa smo bili i prvaci Jugoslavije, pa te 1989. bili smo evropski prvaci, tako da je mene Jedinstvo strašno vezalo. Ne finansijski, u to vrijeme nije bilo nekih para, već sam jako emotivno bila vezana…
Međutim, ‘89, kada je otišao trener Vuković iz ekipe, došao je novi trener, malo su se stvari već bile promijenile, nije to više bilo ono Jedinstvo dok smo svi skupa bili, tako da sam ja već počela da razmišljam da bih mogla otići iz Jedinstva. Onda sam 1990. i ja otišla vani, u Italiju – navodi Mujanović.
Međunarodna karijera
– Moja međunarodna karijera bila je dosta dobra. Sami rezultati govore šta je sve urađeno. Jedino što mi je žao – taj period raspada Jugoslavije, ‘92., kada smo mi kao ekipa bile stvarno sazrele da možda uzmemo i olimpijsko zlato. Eto, nekako to u mojoj karijeri ne mogu prežaliti, što se to nije dogodilo da smo mogle otići na Olimpijske igre, da napravimo i bolji rezultat nego što je bio 1988. godine – navodi Mujanović.
Kvalitet košarke danas u BiH
– Sad je kvalitet košarke vrlo nizak, nije ni toliko zanimljiva. Mene uopšte ne čudi vrlo mali broj gledalaca na utakmicama. Ja ponekad odem na utakmice, gledam. Čak i reprezentacija kad igra, vjerovatno zbog lošeg kvaliteta, i dosađujemo se. Iskreno rečeno – djelimično pratim, ništa previše”, javlja Slobodna Evropa.
