Umoran od rada, vožnje i vrućina, ovaj vozač svaki dan pauzu iskoristi da pročita knjigu, poslije koje se, kaže, osjeća bolje nego da je odmarao u bilo kojoj kafani.
Dok većina njegovih kolega pauzu iskoristi u obližnjem kafiću ili kladionici, Nevenko Dragojević, koga svi zovu Neven, ima drugačije planove.
Ovaj ljubitelj ruske književnosti iz sela Miloševo pored Čelinca, vozač je javnog prevoza već 15 godina, a sada radi na liniji Banjaluka – Čelinac.
Na prvom sjedalu Nevenov autobusa često „se smjeste“ Ivo Andrić, Meša Selimović, Momo Kapor, a sa njim najviše “putuju” ruski književnici koji su ga i natjerali da zavoli književnost.
– Pažnju su mi privukli ruski klasici. Kad sam bio dijete pročitao sam „Rat i mir“, poslije i „Anu Karenjinu“ i odmah zavolio knjige. Neke sam pročitao čak i više puta, jer su toliko dobro napisane da uživam dok čitam. Čak sam i svojoj ćerki dao ime Tijana, po čuvenoj Selimovićevoj Tijani iz „Tvrđave“ – priča ovaj vozač, kome knjige često preporučuju i putnici.
Tako dok većina vozača sa svojom putnicima ćaska o vrućini, politici ili nekim gradskim problemima, Neven sa svojim putnicima priča samo o knjigama, a nerijetko ih sa njima i razmjenjuje.
Rekli bismo da nas je moderna tehnologija i brz način života odveo u nekom drugom pravcu, međutim, ovaj vozač to demantuje.
Neven je knjige čitao još u vojničkim danima, kada su mu pomagale da skrati stražarske dane, napamet zna nekolio pjesama Sergeja Jesenjina, Selimovićevu „Tvrđavu“ je pročitao nekoliko puta, a mnogo pročitaih knjiga često progovara iz njega, kroz citate koje nerijetko koristi i u razgovoru.
– Knjige su svakako nešto posebno. To je duševna hrana, a isto kao što hranimo tijelo, tako trebamo i dušu – kaže Neven.
Ponekada kaže, ode u obližnju kafanu sa kolegama, ali puno više smisla vidi u odmoru uz knjigu, uz koju mu vrijeme mnogo brže prođe.
– Vidim da svi putnici stalno gledaju u telefon, nisam nikoga vidio sa knjigom, što je velika šteta. Ja čak nemam ni pametni telefon, ne treba mi. Knjige su puno bolje, za njih mi ne treba baterija, samo vrijeme i volja – priča Neven za EuroBlic , koga su zatekli na Autobuskoj stanici, na pauzi kako čita „Konstantinovo raskršće“.
Zbog obaveza koje sa sobom nosi život na selu i svoje porodice, nema mogo vremena da se posveti knjigama, osim naveče prije spavanja, zbog čega se žena nekada i naljuti na njega.
– Trudim se da uvijek nađem vremena, a nekako mi je najbolje da čitam kad legnem da spavam. Onda se žena ljuti, kaže da sam lud, ali uspio sam i nju da okrenem u svoju stranu, počela je da čita „Braću Karamazov“, iako više voli neke „laganije knjige“ – priča Neven kroz smijeh.
Neće, kaže, ni djeca da čitaju knjige, nikog to više ne interesuje, sve ih je vrijeme uzelo pod svoje.
I dok vrijeme druge uzima pod svoje, Neven se ne da, pa se često prepusti da ga knjiga odvede u neko doba.
Na pitanja, da li je njemu palo na pamet da nekada napiše knjigu, Neven odgovara smijehom, ali kaže da se ne bi usudio stati na crtu velikim profesionalcima, ipak više voli da bude sa druge strane, te svojih sat vremena pauze od naporne vožnje provede kvalitetno.
Autobus sa drugačijom muzikom
Iz autobusa koji vozi Neven čuju se pesme Bajage, Riblje Čorbe, EKV i drugih rok grupa iz bivše Jugoslavije. Ne voli, kaže, modernu muziku, a primjetio je da u njegovom autobusu uživaju i putnici.
– Kažu mi putnici da se u većini autobusa čuju pjesme Mare i lola, a samo kod mene dobar stari rok. Našao sam radio stanicu koja mi odgovara, jer na većini puštaju samo neke strane pjesme ili ove naše nove od kojih se ježim – priča Neven.
