Sjećam se da je bila zima. Ratna. Jedan mladić, meni tada još nepoznat, prišao mi je ispred tadašnjeg Kluba “22”, pružio ruku i rekao: “Ja sam Vanja”.
Pomalo zbunjen, blijedo sam ga gledao, pokušavajući da dozovem njegov lik iz svog sjećanja. Nije išlo.
“Ja sam sa ekipom odmah pored tvoje, u studentskoj brigadi”, prestiže moje misli i šeretski se nasmija.
Tako smo se upoznali.
Godinama poslije toga sretali smo se u gradu. Njegov krug ispreplitao se sa mojim, ali nikad nismo bili, što se kaže, bliski.
Bio je jedan od onih ljudi koji, kad bi ušli bilo gdje, taj puki prostor oplemene, nekom neobjašnjivom energijom, a svaki pokret i gestikulacija odavali bi šarm i samopouzdanje gradskog djeteta.
Ljudi u njegovom društvu, primjetno, bili su ponosni i na njega i na sebe.
Rijetko kad sam ga viđao neraspoloženog.
Vremenom, Vanja je napravio nešto što je postalo simbolom Grada Banjaluke. Taj jedan, jedini radio bio je i moj izbor.
Sjećam se, jedne prilike, kako mi je objašnjavao zašto lokalni radio nikad neće “izaći iz mode”, bez obzira na dolazeću tehnologiju, koja je tada, prije petnaestak godina kada mi je govorio, izgledala bezazleno u odnosu na danas.
I bio je u pravu. Opstajao je i nije se mijenjao.
Isto tako, kada je bio moj gost u Makedoniji, u vinariji čija sam vina tada prodavao, učinio me je ponosnim, svojom harizmom, manirima, ali i odličnim poznavanjem vrhunskih vina.
Kako život za sve nas ima svoje planove, kada mi je bilo najteže, kod tog čovjeka osjetio sam podršku koja mi je neobično značila.
Sada, kada nažalost, znam da ga više neću sretati u Centru, da jedan drugog priupitamo za zdravlje i šta ima novo, tek sada znam da će mi nedostajati ta jedna slučajna minuta koja mi je uvijek popravljala dan.
Da ne govorim o satima i danima koji će faliti onima sa kojima je bio blizak. A, bilo ih je.
Dragi Vanja, bila mi je čast poznavati te, i vječno ćeš ostati moj sinonim kako treba da izgleda banjalučki gospodin. Jer, ti si to bio.
Počivaj u miru prijatelju moj.
Kaja
