Partizanka iz Gradiške političarima: Orite njive i perite suđe, umjesto što se svađate za velike pare

1415

Brojnim potomcima Jelka Dojčinović (92), još uvijek vitalna partizanka bolničarka Pete kozarske i Jedanaeste krajiške brigade NOB, prenosi vrijednosti tekovina svoje borbe.

Ona je sa 16 godina osetila strahote okupatorske čizme na Kozari i u logorima smrti Jasenovcu i Staroj Gradiški, gdje je bila zatočena. U jedinicama NOB Jelka je pregazila mnoge vrleti, probijala se kroz njemački obruč, ustaške straže, predvodila omladinu svoga kraja na putu do slobode, previjala rane ratnih drugova i drugarica. U toj borbi, vođenoj prije više od 7 decenija, teško je ranjena, ali se oporavila nošena nadom u bolji život.

– Čuvam Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i Medalju za hrabrost, pored Partizanske spomenice pokojnog supruga Mihajla. Petoro djece sama sam podizala i vaspitavala u duhu slobodarskih ubjeđenja – odlučno nam svoju životnu priču, pokazujući sliku unuka i praunuka, odmotava Jelka Dojčinović, rođena 5. marta 1925. godine.

Ona je najstarija u Donjim Podgradcima i okolini. Ni sada se ne predaje, kaže, jer nije navikla na poraze. Rano ustaje, radi u bašti, sadi i okopava povrće, pomaže u voćnjacima, uređuje dvorište puno cvijeća i zelenila.

Naveče gleda TV i piše pjesme. Ipak, mnoga svjedočenja i razgovore, počinje ratom i ratnim sjećanjima.

– Uvijek je bilo teško, ponekad je to izgledalo nemoguće, ali sam bila mlada, odlučna, samouvjerena. Sa stričevkom Lepom Pejić pobjegla sam iz Jasenovca 1942. godine jer sam vjerovala u život, u našu pobjedu. Takva nepokolebljivost i jasan životni cilj vodili su me i kasnije, kada sam se borila da na pravi put izvedem kćerke Milju, Rosu, Danicu, Nadu i sina Dragoju – objašnjava Jelka koja se hvali sa 8 unučadi i 15 praunučadi.

Oni su joj nedavno organizovali rođendansko slavlje, poželjeli sreću i zdravlje u čemu ni sada ne oskudjeva. Baka Jelka priča da je svaki njen dan ispunjen, a interesovanje široko.

– Volim sport, a najviše fudbal. Navijač sam “Partizana”. Mnogi su se u mojoj kući svađali zbog “Zvezde” i “Partizana”. Jednom je neki komšija, navijač crno-bijelih izbacio kroz prozor svoju ženu koja mu je prkosila kada je “Zvezda” povela, kada je Dragan Đajić dao gol. Posvađali su se i poslije razveli – opisuje Jelka svoje komšije i njihov neobuzdani sportski duh. Ipak, nezaobilazna tema svih razgovora je njen bivši komandant u NOB.

Jelka sa sinom Dragojom                                                Jelka sa sinom Dragojom

Jovanku i Tita vidjela sam nekoliko puta. Tita sam sretala i voljela, bio je mlad, lijep i dobar. Upoznala sam ga u Moštanici, u partizanskoj bolnici kada je posjetio ranjenike. Poslije sam ga srela više puta nakon oslobođenja – prisjeća se Jelka, koja je, kaže, tada gajila simpatije prema narodnom heroju Stojanu Grujičiću Jarugi.

– Narodni heroj Stojan Grujičić Jaruga koji je ranen 28. septembra 1944. godine, bio je zgodan, stasit… Nekako u isto vrijeme on je u borbi ostao bez šaka, a ja ranjena u nogu. Bolnica nas je rastavila, ali je mnogo godina kasnije, kada je došao u Podgradce, vidjevši me, raširio ruke i rekao: Gdje si ljubavi moja, što me ostavi? Oboje smo plakali i sjetili se lijepih ratnih uspomena – kaže ova krepka starica, koja ima šta da poruči sadašnjim rukovodiocima, vladarima i političarima.

Da sam neka vlast, naredila bih ovim poslanicima i političarima da zasuču rukave. Muškarce treba poslati da oru njive, beru voće, seju, žanju, kupe grane po šumi, krešu međe pored puta. Žene, ove političarke natjerala bih da peru suđe, čuvaju djecu, okopavaju bašte, prebiraju grah, luk, brezovim metlama da metu ulice umjesto što sjede u skupštinama i svađaju se za velike plate.

Kod nas su svađa i galama najbolji posao, samo opleti po prvome do sebe i eto punog novčanika, službenog vozila, slikanja na televiziji. Kod Tita to tako nije moglo da se radi – zaključuje Dojčinovićeva, živa knjiga istorije, podgradačkog kraja i slavne Kozare.

Staljinova kruška

Krušku u dvorištu ukalemio je pokojni Mihajlo Dojčinović 1948. godine. Jelka kaže da je to bila jedinstvena i vječna počast Titu koji je te godine Staljinu rekao “ne”. Jelkin sin Dragoja veli da krušku svi zovu Staljinovom, a samo Jelka kaže da je to Titova i njena kruška, više ničija.

(EuroBlic)

PODIJELI

Ostavi komentar

Unesite vaš komentar!
Unesite ime!