Dok jedni izvori navode da je frontmen čuvenog Plavog orkestra Saša Lošić Loša rođen kao jedinac u krilu sarajevske porodice Lošić, drugi daleko pouzdaniji pišu o njegovom djetinjstvu u Banjaluci i o njegovoj vezanosti za baku kojoj duguje sva svoja znanja o svijetu.
Priča se da je, u to vrijeme, Loša bio veoma mirno dijete i da je bio toliko povučen u sebe da se uopšte nije družio s vršnjacima.
Loša je u muzičke vode uplovio kada je postao učenik Prve sarajevske gimnazije. Svi su ga upamtili po uplašenoj i uplakanoj faci, sanjalačkim očima i plavom čuperku. Imao je i svoju grupu, ali na nju niko nije shvatao ozbiljno.
Lošu to sve nije previše brinulo, jer ništa ozbiljno nije namjeravao sa muzikom, iako je već tada na koncertima izvodio najveći jugoslovenski hit “Suada”.
Loša, u to vrijeme, nije računao ni na činjenicu da će biti najobožavanija ličnost 1985. godine, nije računao ni na gomile djevojčica koje ga umalo u Zrenjaninu nijesu udavile pokušavajući da mu s grudi skinu maramu ili komad odijela, pri čemu su tjelohranitelju slomile nogu.
Saša je tada znao samo za prelijepu djevojčicu iz škole, na obostrane poglede za vrijeme velikih odmora, na stidljivi smiješak kad uđe u njen razred da pozajmi sunđer, na kratke susrete pred školom, a potom na predvečernje šetnje po zubatom jesenjem suncu i po opalom lišću.
Ali, život nikad nije naklonjen onima koji su iskreni?
Saša je, tim povodom, jednom prilikom napisao: “Čovjek, u životu, ima dvije ljubavi – jedna mu kuha, a druga mu je sudbina!”
Buca je sudbina i “Plavog orkestra”
Prelomni trenutak, u odnosu između Loše i Buce, je bio maturski sastanak ispred gimnazije. Padala je sitna proljećna kiša i Loša je dugo čekao ispod strehe. Ona je kasnila čitavih pola sata i, kad se pojavila, bila je u društvu svog najboljeg prijatelja.
Pozdravili su se onako, u prolazu, i na način koji je trebalo da izgleda nenametljiv:
“O, ćao, otkud ti… ”
Pošto je doživio svoje prvo razočarenje, Loša odlazi u kafanu “Pošta” preko puta Narodnog pozorišta i naručuje litar bijelog vina. Priča se da je tada rekao “zbogom pameti” i “ko zna kad ćemo se opet sresti” i kako to legenda kaže – prvo je on pio vino, onda je vino pilo vino, da bi na kraju vino popilo njega.
Nekoliko sedmica poslije toga, direktno inspirisan ovim događajem, nastala je legendarna pjesma “Bolje biti pijan nego star”.
Od tad su prekinuti skoro svi kontakti između Loše i njegove obožavane Buce.
Loša se nakon toga potpuno povukao u sebe, ali je zato napisaoseriju pjesama koje je posvetio Buci i koje su proslavile Plavi orkestar. (Index)
