Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 20. novembra 1959. godine usvojila Deklaraciju o pravima djeteta, a 1989. godine Konvenciju o pravima djeteta.
Ovaj dan se obilježava kao Međunarodni dan djeteta, s ciljem senzibiliziranja javnosti na potrebu zaštite djece od zloupotreba, nasilja i različitih oblika diskriminacije.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 20. novembra 1959. godine usvojila Deklaraciju o pravima djeteta, a 1989. godine Konvenciju o pravima djeteta.
PREVENCIJA ZLOSTAVLJANJA
Međunarodni dan prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece obilježen je juče sa ciljem jačanja svijesti o štetnosti svakog oblika nasilja nad djecom, podsticanja države na aktivniji odnos u zaštiti djece i jačanja prevencije kao prioritetnog zadatka u zaštiti djece od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja.
Međunarodni dan prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece nastao je na inicijativu Fondacije svjetskog samita žena iz 2000. godine s ciljem stvaranja kulture prevencije širom svijeta podsticanjem vlada i društvenih organizacija na aktivnije uključivanje u zaštiti djece.
Radi skretanja pažnje na ovaj teški problem, partneri Svjetskoga dana organizuju aktivnosti za povećanje svijesti i edukacije o zlostavljanju djece i nasilja prema djeci, podsticanje poštovanja prava djeteta, te stvaranje prevencije zlostavljanja djece glavnim prioritetom.
Zlostavljanje djece vrlo je težak problem koji uzrokuje brojne teške posljedice na njihov razvoj. Izloženost djeteta fizičkom, emocionalnom ili seksualnom zlostavljanju predstavlja traumatsko iskustvo koje ostavlja duboke ožiljke. Sve države koje se brinu o dobrobiti svojih građana, a osobito djece, prepoznale su kao jedan od svojih prioritetnih zadataka razvijanje prevencije zlostavljanja.
UN KONVENCIJA O PRAVIMA DJETETA
UN Konvencija o pravima djeteta je univerzalni međunarodni dokument posvećen djeci, izraz potrebe da se djeci obezbijedi posebna zaštita i briga, jer postojeći sistem zaštite prava i sloboda građana na međunarodnom planu nije bio dovoljna garancija i u zaštiti prava i interese djece.
Prava djeteta, kako ih Konvencija utvrđuje, samo su potrebe svakog djeteta koje su različite u različitim periodima njegovog odrastanja. Zato je važno da te potrebe djeteta u svakom periodu njegovog odrastanja i na svakom mjestu budu prepoznate, kako bi mogle biti osigurane i obezbijeđene i u porodici, školi, lokalnoj zajednici. Prava koja djeca imaju nikako ne znače da djeca mogu raditi što hoće, da su prezaštićena, da su učenjem o pravima zanemarili obaveze.
Djeca imaju i svoje obaveze i odgovornost u skladu sa svojim uzrastom i svojom sposobnošću da obaveze i odgovornost preuzmu, a od odraslih zavisi da li djeca znaju svoje obaveze i da li će preuzeti odgovornost za svoje postupanje i svoje odluke, a prava djece su obaveza i odgovornost odraslih.
Obaveza je odraslih da djetetu obezbijede takvu zaštitu i brigu koja je neophodna za njegovu dobrobit, imajući pri tome u vidu: da je svako pravo iz Konvencije osnovno i jednako važno, da prava nije moguće rangirati po njihovom značaju, da prava djeci pripadaju samo zato što su djeca i da se prava djeci ne mogu oduzeti zato što ih nisu zaslužili.
DJECU TREBA ZAŠTITITI
Iz Institucije Ombudsman za djecu RS već godinama ističu da je jedno od osnovnih prava svakog djeteta pravo na bezbjedno odrastanje, odrastanje u sredini koja pruža poštovanje i podršku i u kojoj nema nasilja, jer samo takva sredina podstiče razvoj ličnosti djeteta i stvara odgovorne građane i prema sebi i prema drugima.
“U zadnjih nekoliko godina primijetna je sve veća vidljivost djece i njihovih potreba, što je posljedica sve veće osviještenosti društva o važnosti, ali i specifičnosti zaštite prava i interesa djece. Primijetno je i bolje razumijevanje osnovnih principa Konvencije, ali još uvijek ne kod svih subjekata zaštite i ne u ostvarivanju svih prava”, rekli su iz ove Institucije.
Dodaju da nedovoljna koordinacija rada nadležnih službi i institucija u planiranju i definisanju politika i određivanju prioriteta u ostvarivanju prava i interesa djece i njihovoj zaštiti, dovodi u pitanje ostvarivanje prava djece u određenim oblastima.
“Nažalost, ni 30 godina od usvajanja Konvencije nema odgovarajuće koordinacije između različitih resora, niti unutar istih resora, niti potrebne koordinacije između lokalnih zajednica i nadležnih institucija, kako bi se obezbjedio multidisciplinaran pristup i osiguralo da u konačnom dijete dobije potrebnu zaštitu – da se izbjegnu situacije stalnog prebacivanja odgovornosti sa jednog na drugi subjekt zaštite. Te situacije problem ne rješavaju, samo ga dodatno usložnjavaju”, pojašnjavaju.
Praksa pokazuje, dodaju, da nema efikasne zaštite djeteta i njegovih interesa u slučajevima razvoda braka – da su nažalost najčešće ugrožena djece u uzrastu do 10 godina u ostvarivanju njihovog prava na kontakte i druženja sa roditeljem sa kojim ne žive i ostvarivanje prava na izdržavanje.
“Iako statistika upozorava da je svakom godinom sve veći broj djece čija su prava ozbiljno ugrožena u ovim postupcima, izostao je aktivniji odnos u prepoznavanju ozbiljnosti problema i traženju sistemskih rješenja koja mogu doprinijeti njegovom unapređenju. Iz tih razloga godinama ukazujemo na potrebu izmjena i dopuna Porodičnog zakona, kojim bi se omogućilo ostvarivanje prava djeteta u skladu sa osnovnim zahtjevima i principima Konvencije, roditelji učinili odgovornijim za postupanja u interesu djeteta, ali i jačala odgovornost nadležnih službi i institucija u preduzimanju potrebnih mjera u cilju zaštite djeteta i njegovog najboljeg interesa u svakom konkretnom slučaju”, kažu iz Institucije Ombudsman za djecu RS.
Ističu da su nasilje i zlostavljanje djece i, posebno, zanemarivanje djece koje je sve prisutnije, je ozbiljan problem, a da još uvijek nije prepoznato u svim njegovima oblicima.
“Postojeći normativni okvir uspostavio je obavezujuće standarde i definisao procedure postupanja i ne ostavlja prostor za ocjenu da li će se i koje mjere preduzeti. Obavezuje na postupanje u svim slučajevima prijave ili saznanja da je dijete izloženo bilo kojem obliku nasilja i od bilo koga, sa jasnim stavom nadležne službe šta je u svakom konkretnom slučaju utvrđeno i koje će mjere preduzeti. U slučajevima neadekvatne i neblagovremene reakcije, koji su nažalost prisutni, aktivnosti se moraju usmjeriti na jačanje odgovornosti zaposlenih u nadležnim službama i institucijama”.
Konvencija o pravima djeteta nas obavezuje, ali nas prije svega obavezuje briga za svako dijete. Dijete ima pravo, a odrasli obavezu i odgovornost da omoguće ostvarivanje svakog prava, za svako dijete i na svakom mjestu na putu njegovog odrastanja.
