Nakon zakazale sezone, kojoj je u jednu ruku pandemija virusa korona došla kao alibi, glumci Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) trijumfalno su se vratili na Veliku scenu matične kuće komadom “Derviš i smrt” i spasili šta se spasiti može.
Književni klasik Meše Selimovića dramatizovao je i na scenu postavio makedonski reditelj Dejan Projkovski. Iako je premijera najavljena za 2. septembar na tvrđavi Kastel, čime će započeti obilježavanje devet decenija postojanja nacionalnog teatra Republike Srpske, izvedba za novinare upriličena je u utorak uveče, dok su dvije pretpremijere zakazane za srijedu i četvrtak uveče s početkom u 20 časova.
U predstavi igra 26 glumaca, a u dvije scene pojavljuje se čak i konj Cezar, dok najavljenog jastreba na ovom izvođenju prisutni nisu imali priliku vidjeti.
Tumačeći Ahmeda Nurudina, Zlatan Vidović, kojem je ovo treća glavna uloga zaredom, nakon Raskoljnikova u “Zločinu i kazni” i Jovana Dučića u komadu “Dučić”, van svake sumnje dokazao je da je u naponu glumačke snage.
Konstantno boraveći na sceni, Nurudinovu slojevitost i transformaciju od derviša do vlastodršca, odnosno od pravednika do osvetnika, Vidović je prikazao na uvjerljiv i znalački način. U tome su mu, prije svega, pomogli partneri Željko Erkić kao Hasan (zasluženo pobrao najveće aplauze na izvedbi za novinare) i mladi Rade Kostić koji je tumačio mula Jusufa i dokazao da je veliko glumačko otkriće.
Uz odličnu igru valja napomenuti da predstava obiluje isto tako dobrim vizuelnim efektima i sjajnom scenografijom, za koju je bio zadužen Valentin Svetozarev.
Klizeći zidovi kroz koje se probijaju glavni i ostali akteri komada ili igranje šaha izvajanim ljudskim glavama, na simboličan način nadopunjavaju moralne dileme, opijenost vlašću i slične pojave svojstvene Selimovićevim likovima.
Kopanje po pijesku u potrazi za grobom Nurudinovog brata ili posipanje pijeska po Nurudinovoj glavi u drugim bitnim scenama, još su neka od odličnih rediteljskih rješenja u pokušaju prikazivanja ljudske nevolje i kompleksnih ljudskih odnosa.
“Ništa od onoga što je neljudsko ne može dati smisao životu. To je posjedovanje predmeta, moć nad ljudima itd. To su sve stvari koje ostavljaju prazninu u čovjeku, a samo doživljavanje ljubavi, ljudskog odnosa, uopšte svakog odnosa koji traži angažovanje, puno ljudsko angažovanje, može da stvori u čovjeku bar misao, bar iluziju o smislu”, kazao je u jednom intervjuu 1974. godine veliki Meša Selimović, a njegov pomen ljudskog angažmana neodoljivo je podsjetio na vidno uložen trud i angažman u stvaranju ovog pozorišnog komada.
Muzika, kostimi i ostali segmenti predstave, pored svega gorerečenog, takođe nisu prepušteni slučaju, a glumačka podjela je takva da pored aktivnih glumaca NP RS na sceni igra desetak studenata banjalučke Akademije umjetnosti.
Tu su, dakako, i veterani Đorđe Marković i Boško Đurđević, koji su još jednom podsjetili zašto glumci nikada ne idu u penziju.
Pored već pomenutih, u predstavi igraju i glumci: Duško Mazalica, Anja Ilić, Ljubiša Savanović, Danilo Kerkez, Bojan Kolopić, Dragoslav Medojević, Rok Radiša, Ognjen Kopuz, Miroslav Sinkić, Zoran Stanišić, Marko Vujević, Arian Sarajlić, Nikola Milaković, Đorđe Ivić, Bojana Grbić, Teodora Stojković, Dragana Arsenić, Sofija Ristić, Andrija Mitić, Danilo Milenković i Dana Poletan.
“Pričao sam s glumcima, ako Englezi igraju Šekspira u originalu, zašto mi ne možemo igrati Mešu Selimovića u originalu. Mislim da je to toliko velika čast, a sa druge strane odgovornost i veliki izazov, a nekako svi mi sa Balkana osjećamo da je Meša Selimović naš autor i da ga mi najbolje razumijemo i da možemo od tog velikog romana da napravimo jedan pozorišni spektakl”, rekao je reditelj Projkovski, najavljujući ovaj komad.
Kako je riječ “spektakl” danas poprimila razne konotacije, već nakon prvog izvođenja, koje je u neku ruku bilo i generalna proba, mogli bismo reći da je ova predstava spektakl u najpozitivnijem značenju te riječi. Umjesto toga, reći ćemo samo da je Narodno pozorište Republike Srpske u godini jubileja dobilo veliku predstavu. U njoj su, prije svega, ispoštovane dvije najosnovnije stvari na kojima je i Meša Selimović insistirao kada je stvarao svoju književnost. To su autentičnost i univerzalnost. Mirne duše možemo potvrditi, ove osobine ne posjeduje samo roman, nego i predstava “Derviš i smrt”.
(nezavisne novine)
