Dešava se da roditelji opominju dijete za neko ponašanje bezbroj puta a da dijete to ignoriše ili čak napravi neku štetu. Roditelji tada mogu bjesno odreagovati, pogrdnim riječima, omalovažavanjem i sl. S obzirom na to da su mnogo opterećeni, umorni, zabrinuti za egzistencijalni opstanak, razumljivo je da nekada gube strpljenje pred mnogobrojnim iskušenjima na koja ih djeca stavljaju.
Međutim, djeca u ovakvim situacijama ne izvlače pouku iz onoga što je rečeno kroz viku i uvrede, već uče da je to način na koji se treba ponašati kada smo ljuti. To je zbog toga što naš mozak funkcioniše tako da kada nas neko emotivno povredi, isključuje se racionalno mišljenje i bilježimo u podsvijesti samo ponašanje koje nas je povriedilo. Sjetite se kako se osjećate kada se šef izdere na vas zbog neke greške ili vas neko pogrešno shvati i zalijepi vam etiketu. Zašto bi onda sa dijecom bilo drugačije? Kada pokušavamo da naučimo decu nešto na grub način, ona ne mogu to da usvoje, već samo bilježe naše ponašanje koje im je dato kao primjer. I kasnije to ponašanje mogu ispoljiti u odnosu prema nastavnicima i drugovima, kada god su nezadovoljni.
Kada smo bili djeca i mi smo bilježili u podsvijesti gruba ponašanja naših roditelja. Kada djeca svojim ponašanjem isprovociraju zabilježena iskustva, te reakcije naših roditelja zabilježene u nama se automatski pokreću. Zato roditelji često kažu da se iznenade kada prepoznaju kod sebe iste one reakcije koje su im najviše smetale kod njihovih roditelja. Zato je važno da se ovoga uvek sjetimo prije nego odreagujemo, malo zastanemo i damo djetetu suprotan primjer ponašanja koje bismo željeli da ono usvoji.
(zelenaucionica)
