Posljednjih dana veliku pažnju bosanskohercegovačkih medija privukla je Ljubinka Kulišić, koja je odlučila da uđe u trku za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Ako kandidatura okonča onako kako se ona nada, 27-godišnja muzičarka neće biti samo prva žena u najvišem državnom organu izvršne vlasti, niti najmlađa osoba u ovoj ulozi. Biće, vjerovatno, prva koja u političku borbu ulazi revoltirana zbog, kako kaže, odnosa države prema perspektivnim mladim ljudima kakva je i sama.
Da li je ozbiljna u namjeri da se kandiduje, još ni sama ne zna. Ali, kada je u pitanju njena muzička karijera, do sada se nije nimalo šalila.
Prve dvije godine osnovnih studija završila je u Bernu. Posljednju godinu bahelor programa i master studija završila je u Luganu na jugu Švajcarske.
U isto vrijeme, radila je u jednoj muzičkoj školi u Švajcarskoj, a paralaleno se edukovala i kao muzički pedadog. Godinu dana radila je kao asisent u Torontu, gdje je upisala doktorske studije.
Tema njene doktorske dirertacije je uticaj kabale na muziku jednog savremenog švajcarskog kompozitora. Pokušaj da nađe stalno zaposlenje u Zvorniku nije, kaže, polučio rezultatima.
“Svi su me ignorisali, svi inspektori i ministri, kada sam se žalila na problem duplog zapošljavanja. Postoje nastavnici u školama u Zvorniku i Srbiji, koji rade na dva radna mjesta i imaju pune norme. Ja sam dugo bila nezaposlena. Ni sada nemam stalno zaposlenje, kao ni moja sestra. Žalile smo se, ali niko nije ispoštovao zakon. Shvatila sam da je ovo jedini način da se borim. Država je u rasulu i to nije onako kako sam očekivala, kao u zemljama u kojima sam studirala i radila, prije nego što sam došla u svoju zemlju – zemlju u kojom sam ja ono što zaista jesam i gdje se zaista osjećam dobro. Neko mi je predložio da se kandidujem i ja sam odlučila da se kandidujem”, pojasnila je Ljubinka.
Detalje kampanje nije željela da otkrije. Zvanična predizborna kampanja još nije počela i zbog toga, kaže, želi igrati pošteno.
“Zalagala bih se za mlade ljude. Pomogla bih im da shvate ko su oni ustvari, da steknu samopouzdanje, da vjeruju u svoju zemlju, da ne traže utočište u nekoj drugoj zemlji, jer tamo nikada neće biti na svome. Ja sam sigurna u ono što govorim. Živjela sam u multinacionalnom, multikulturnom gradu – u Torontu. Živjela sam u Švajcarskoj. To da li sam ja Srpkinja, Hrvatica, Bošnjakinja, Indonežanka – to je apsolutno privatna stvar i to nikako ne može da utiče na moje samoostvarenje, na ono što ja jesam, koje ime imam, kojem se Bogu molim. To je intimna stvar i nije potrebno da je iznosimo toliko agresivno u javnost”, kaže ova djevojka.
Ljubinka tvrdi da je podržavaju i oni koje zna, i oni koje ne zna. Ipak, tvrdi da zbog svojih stavova nerijetko bude predmet optužbi da je “izdajnik vlastitog naroda”:
“Kada bi pročitali moju biografiju, shvatili bi da to nije tako. Ja sam radila sve najbolje, ali sam ja ta koja je bila diskriminisana kada je meni nešto trebalo. Vratila sam se u državu. Hoću da napredujemo. Hoću da pomognem u obrazovanju. Hoću da se nešto unaprijedi, ali meni niko nije izašao u susret”, kaže Ljubinka i dodaje:
“BiH je moja domovina. Drugu domovinu nemam. Imamo veće probleme od toga da tražimo da se odvajamo kao država od Bosne i Hercegovine. Republika Srpska je entitet i za mene je Dejtonski sporazum najbitniji. Ne bih išla ka separatizmu. Dovoljno smo separatisani u cijeloj regiji.”
(N1)
