Borislav Janković, ekolog i slikar sa Zelenkovca kod Mrkonjić Grada, nakon što je na mnogim portalima pročitao da je poginuo (a radilo se o neprovjerenoj informaciji gdje je pokojnik njegov imenjak i prezimenjak) objavljuje kolumnu.
Pročitajte je u cjelosti:
“Prostorom kruže i dobro i loše, tuga i bol i zamjena za tugu. Svjetlo i tama se otimaju za svoj momenat.
Tužno je.
Javili su mi da sam umro. Nisam znao da je to jutros bilo obavezno. Jutro mi je počelo kao milion drugih lijepih jutara. Sunce, kafa, rakija, doručak, ljudi i životinje….,, Ako ti jave da sam umro, samo nek to ne bude u nekakvu jesen..
Nisam ni znao da je tuga toliko teška dok me bližnji nisu nazvali da provjere.
Smrt je neprovjerena glasina. Nesretni autor istoimene knjige je na tome zaradio novac.
Objavili su vijest da sam poginuo i to suviše klasično. Ubica je pobjegao sa lica mjesta. Želim da moj ubica ne bježi.
Tuga se pojavila nad ovom lijepom dolinom. Sretan sam zbog svih onih koji su me nazvali. Osjetio sam da mi produžavaju život. Bilo mi je lakše umrijeti danas nego nekad u nekakvu jesen kad sam zaista umro i nisam vidio koliko su me voljeli. Moj drug Zograf je došao direktno. Nije zvao. Tu sam ili živ ili mrtav. Smrt nas je danas malo zbližila. U stvari život nas je zbližio. Telefon mi zvoni od jutros.
Smrt je izbjegnuta gmizava stvarnost ovog vremena, ovog nesretnog i unesrećenog društva. Unesrećeni čovjek je došao u situaciju da vjeruje da je mrtav onog momenta kad mu to saopšte.
Zašto?
Hajde neka i ovo bude prošlost. Hajde da osjetimo život. Hajde da se više ne lažemo.
Živ sam i to više neću ponavljati kao glupi papagaj. Treba nekom senzacija. Treba nekom satisfakcija. Treba nekom tvoj prostor Borislave Jankoviću. Treba nekom radosna vijest o nečijoj smrti. Svašta smo dočekali.
Ne bi se više trebali zajebavati.
Neka živi ovaj život-Nešto najljepše što imamo.”
