Ljubomir Stanišić, rođen u Sarajevu ne tako davne 1978. godine, nije ni sanjao da će ga put jednog dana odvesti čak do Portugala, gdje će postati jedan od najpriznatijih i najtraženijih šefova kuhinje.
Svoju kulinarsku avanturu započe je u Beogradu 1995. godine. Od tada, Ljubomir ne prestaje da traga za savršenim ukusom. Široj svjetskoj javnosti je postao poznat nakon što je bio član žirija u portugalskom “Masterchefu”.
Osim toga, prema svojoj drugoj knjizi “Pap Quilinteros”, snimio je emisiju koja se prikazuje na – 24 Kitchen. U njegove restorane danas dolaze mnoge poznate ličnosti, od sportista do glumica. Kristijano Ronaldo je najčešći gost, potom Monika Beluči, Madona, Robert De Niro…
U njegove restorane dolaze mnoge poznate ličnosti, od sportista do glumaca. Kristijano Ronaldo je najčešći gost, potom Monika Beluči, Madona, Robert De Niro…
Iz Sarajeva, njegov izbjeglički put, tokom proteklog rata na prostorima BiiH, kreće prema Srbiji. U Beogradu je završio Hemijsko-prehrambenu tehnološku školu, gdje dodatno završava kurs za pekara i kurs iz internacionalne kuhinje.
Ali kako navodi nije mu se svidio život u Beogradu i sa 18 godina se otisnuo u Evropu. Majka mu je dala nešto njemačkih maraka i odlazi u Mađarsku. Tamo je čak prao suđe u restoranu da zaradi za život. Nakon Mađarske, put ga vodi do Holandija, pa u Španiju, a na kraju dolazi u Portugal, svoj drugi dom.
Dok je sjedio u parku jedne noći, sinula mi je majčina rečenica koju je izgovorila prije nego što jem otišao iz Beograda, a to je da sve što bude postignao u svom životu bude odraz onoga što je ona uložila u njega, odnosno kulture i odgoja.
U tom trenutku, bez kreveta za spavanje, bez para da jede, Ljubomir odlučuje da postane kuvar. Zbog te odluke, da bi naučio kuvati, obišao je mnogo zemlje Evrope, ali i daleke Azije i Afrike. Iz svake je ponio novo iskustvo i usvajao znanja te prikupljao recepte i načine kuvanja. U Portugalu, nadomak Lisabona, 2004. otvara svoj prvi restoran. Prvu nagradu za najboljeg šefa kuhinje dobio je već 2006. godine, a naredne i za najbolji restoran u Portugalu.
Svaki put kada je otvorio restoran prva tri mjeseca je spavao na podu i radio po sedamnaest sati, ali nikad se nije pokajao, jer je radio ono što voli, radio je za sebe, za svoju budućnost, za djecu i unutrašnji mir
Ali da nagrade nisu bile mjerilo za uspjeh, pokazao je i njegov primjer, jer 2009. godine, u vrijeme najveće ekonomske krizr, restoran koji je vodio propada, a on ostaje u dugovima od pola miliona evra. Vratio se na početal. Ali to ga nije pokolebalo. Ističe kako tek u takvim trenucima čovjek shvati ko su mu stvarni prjatelji i da ih je malo.
Nakon propasti prvog restorana i duga koji mu je ostao, odvažio se na hrabar potez. Od jedinog prijatelja, kako sam kaže, posudio je 15.000 evra i otvorio restorančić u Lisabonu “100 Maneiras” (100 načina) sa 30 mjesta.
Nakon godinu pokrenuo je posao, a ubrzo nakon toga isplatio je i čitav dug. Nastavio je raditi s istom voljom i strašću. Kasnije je otvorio još dva restorana, pa pekaru i hotel. Svaki put kada je otvorio restoran prva tri mjeseca je spavao na podu, radio po sedamnaest sati, imao puno zdravstvenih komplikacija zbog toga, ali nikad se nije pokajao, jer je radio ono što voli, radio je za sebe, za svoju budućnost, za djecu i unutrašnji mir.
Kaže kako svoj najveći uspijeh nije dostigao, ali i da je sve dosadašnje snove ispunio. Najveći izazov mu je, kako ističe, da sa porodicom, ženom i dvoje djece, proputuje Evropu u kamp prikolici, ali tako što će imati limitirane finansije, zapravo radeći, moraće sam da zaradi za život.
Sve to sa jednim velikim ciljem da Portugalu približi koncept street food-a, koji nije prisutan. U planu mu je i da otvori lanac pekara.
Kada mu ljudi kažu kako je on vlasnik tri restorana, autor dvije knjige, on im odgovara kako je to sve nebitno. Ističe da mu je puno bitniji unutrašnji mir i stalna potraga za nečim novim.
