Priče iz života patrijarha Pavla životne lekcije su mnogima od nas. Patrijarhje svuda išao pješke, kad nije mogao, koristio je autobus i uvijek je bio u istim cipelama.
Gojko Stojčević rano je ostao bez roditelja, a prevalio je veliki duhovni put da bi 1990. godine postao 44. vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve.
U svešteničkim krugovima dugo će se prepričavati kako je patrijarh Pavle imao lijepe cipele – lake, udobne i besprijekorno sjajne.
“Jeste”, osmjehivao se patrijarh Pavle kada su ga pitali za cipele.
“Udobne su, mogu u njima dugo da pešačim.”
“Gde ste ih kupili?”
“Eh, kupio!” rekao i odmahnuo rukom kao da je stavio tačku na razgovor.
Te cipele su nekad bile ženske čizme, a patrijarh ih je našao, bačene, blizu kuće svoje sestre. Zagledao ih, prevrtao, vidio da su stare i očuvane. Poslije nekoliko dana u svojoj maloj radionici načinio je sebi dobre cipele.
Patrijarh Pavle je bio veoma cijenjen zbog svoje skromnosti i mudrosti. Nije mu bilo ispod časti da šije ili da popravlja prozore. Sjećanje na ovog neobičnog, blagog čovjeka, koji je bio istovremeno i intelektualac i zanatlija, ostalo je živo i osam godina nakon njegove smrti.
Dok su mnogi kupovali luksuzne automobile, on je svuda išao pješke ili javnim gradskim prevozom. I to u cipelama koje je sam pravio, ali i popravljao.
Obućarskom zanatu naučio čovjek koji je popravljao cipele u blizini Patrijaršije, a neki kažu da je zanat “pendžetiranja đona” naučio u manastirima.
Jednog dana je vidio vozača ispred patrijaršije kako mijenja gumu i zatražio da mu pozajmi parče od gume koju je čovjek namjeravao da baci. Od te gume je izrezao kalup i tako zakrpio svoje cipele, piše Kurir.
