Jedan znatiželjni lijevi klik mišem na Facebookovu opciju “Poznaješ li ove ljude” nakon punih 57 godina povezao je brata i sestru, Marijanu Tadić i Dragana Škvaru.
Cijela situacija, da priča dodatno dobije na čaroliji, odvila se na ovoj društvenoj mreži dan uoči prošlog Badnjaka, pa je ovo dvoje rođenih Zeničana koji su gotovo cijeli život znali jedno za drugo, ali se nikad nisu sreli, dobilo najbolji poklon za Božić.
Nema nam druge nego otići više od pola vijeka u istoriju da bismo razumjeli kako je do situacije u kojoj su razdvojeni uopšte i došlo.
“Vrlo brzo nakon mog rođenja roditelji su se rastali, razloge ne znam, ali donesen sam već kao beba u selo Živinice južno od Tuzle, gdje se moja majka Šefika našla s jednim finim čovjekom Družiani Kletom koji me othranio i prihvatio kao svoga.
Imao sam lijepo djetinjstvo, ali uvijek me kopkalo zbog čega svi u kući imaju isto prezime, a ja sam jedini Škvara. Takva su bila vremena, nitko se nije smio puno raspitivati”, priča Dragan, koji je tek 1961. godine, kao momčić od 11 godina, čuo da ima devet godina mlađu sestru.
Otkrila mu je to tetka koja je živjela u Zenici, gdje bi ponekad odlazio na vikende. “Zove ona mene kad sam krenuo kući, ja mislim daće mi čokoladu ili neku sitnicu, kad ona kaže, sine, imaš sestru Marijanu kojoj su sada dvije godine.
Da sam znao što me u životu čeka, pitao bih za detalje, ali u ono doba djeca nisu smjela postavljati puno pitanja. Godine su prolazile, a koga god bih pitao, nije mi znao reći gdje je Marijana ili kako doći do nje”, govori Dragan, kojega je posao poslije odveo u Austriju, gdje je u Klagenfurtu sreo i oca, ali mu nikad nije spomenuo sestru, a on nije imao snage pitati ga.
Marijani je pak informaciju o bratu otkrila majka, kad je imala 10 godina, piše Slobodna dalmacija. “Po ko zna koji put listala sam porodične fotografije u albumu, ali ovog puta pažnju mi je privukla jedna na kojoj se nalazio meni nepoznat dječak od oko pet godina, iza koje je pisalo Dragan Škvara.
Pitam ja mamu tko je to, a ona mi je otvoreno priznala da ja i taj dječak imamo istog tatu, ali da nema nikakvih informacija gdje se nalazi”, priča Marijana, koja se upravo kao i Dragan tokom života često raspitivala za brata kod poznanika u Zenici koji bi mogli znati više, ali niko joj nije davao korisne informacije.
Prošao je za oboje dobar dio životnog vijeka, ali tek je moderna tehnologija omogućila da se prvi put zagrle.
“Stigli kompjutori, pa i taj Facebook, svi ga otvorili pa rekoh, i ja ću. Tražio sam ja sestru, ali bio sam siguran da je neću naći po imenu, jer sigurno se udala. I jednog dana ponudi mi se opcija “Poznajete li ove ljude”, ja malo gledam i pažnju mi privuče profil pod imenom Zana Tadić. Ne znam ja ko je to, mlada djevojka je u pitanju, ali znam da mnogo Tadića živi oko mene u Zenici.
Dodam je za prijatelja, ali bilo mi je nezgodno pisati joj jer je mlađa osoba, znate što se sve događa po internetu”, prisjeća se Dragan trenutaka koji su prethodili sudbonosnoj poruci koja mu je stigla već nakon nekoliko sati: “Čika Dragane, moja majka se preziva djevojački kao vi, a ima i brata kojem je ime Dragan”.
Bila je to Marijanina kći. “Grlo mi se osušilo, odem se ja napiti vode, nervoza me hvata. Ali mislim se, sumnjivo mi je sve to, možda se netko igra sa mnom. Kad kaže ona, evo mama živi preko puta, zovnit ću ja da dođe. Nakon par minuta, piše gospođa jesam li ja Dragan, da je ona udana Tadić, ali da je rođena Škvara.
I nakon par minuta šalje mi fotografiju. Na njoj moj otac u mlađim danima” – prisjeća se “pronađeni brat”. “Ako je ovo i tvoj otac, onda smo brat i sestra”, napisala mu je Marijana.
Uslijedili su intenzivni telefonski razgovori i planiranje susreta jer trebalo je nadoknaditi sve propuštene godine.
“Prvi telefonski razgovor bio je težak, nikako se nisam mogla osloboditi niti početi pričati. Kad sam počela više pisati i razgovarati, već mi je bilo predivno, i jedva sam čekala da se vidimo, srcu mi je odmah prirastao”, priča Marijana, koja je bila “zatočena” u Njemačkoj jer ju je nakon operacije kuka čekala operacija kralježnice pa je Dragan bio taj koji je morao na put.
Ali on je nije imao pasoš jer se zarekao da više neće napustiti Bosnu i Hercegovinu, ali, u ovom slučaju, kako kaže, krenuo bi i pješice. Konačno, brat i sestra susreli su se nakon 57 godina, prije nekoliko nedjelja u Freiburgu. “Dođem ja do vrata, gleda ona u mene kao u kip, totalno u šoku”, priča Dragan.
“Nikad ga nisam vidjela, osim na onoj jednoj fotografiji kad je bio dijete od pet godina. Ali u tom trenutku vidjela sam sliku svoga oca pred sobom”, nadopunjuje ga Marijana.
“Riječima ne mogu to pisati. Ako ste ikada imali strah u životu, u tom trenutku neka blagost me je prošla, zaplakao sam. Kad nemaš dinara u džepu, svaki dinar ti je kao dobitak na lotu. Bio je ovo prst sudbine, zvali vi to Bog ili kako god, sto puta sam se uvjerio da postoji neka viša sila. Zahvalan sam mu jer su u tom trenutku sve moje brige bile kao rukom odnesene”, zaključio je, Dragan.
(Slobodna Dalmacija)
