Papir, kažu, svašta trpi. Tako je bar bilo nekad. Danas bi se moglo reći kako su društvene mreže preuzele trpno stanje.
Poslije selfija, belfija, fotografisanja onog šta jedemo, na red su širom regiona, pa i Bosne i Hercegovine, došle đačke knjižice.
Vjerovatno isti oni roditelji koji se groze kada vide “nezamagljenu” fotografiju nepoznatog djeteta, pred cijelim svijetom, pred očima i poznatih i nepoznatih prostre bez trunke kajanja fotku kojom valjda žele da kažu: “Evo, ako mi ne vjerujete… Koza možda laže, ali rog ne laže.”
A gdje je tu privatnost djeteta?!
Neko bi rekao kako to čine roditelji ponosni na sve petice svog nasljednika. Međutim, moda se razvija i ne zaustavlja se samo na peticama. Na Fejsbuku, Instagramu, Tviteru viđaju se i “bijedne” trojke, pokazujući (ispravno) kako ponos roditelja ne zavisi od (pr)ocjene tamo nekog učitelja, nastavnika ili profesora.
Nekada je bila dovoljna riječ poznanika, komšije, pa čak i bližnjeg svog da mu povjerujemo s kojom ocjenom je njegovo dijete završilo školsku godinu i da li je upisalo željeni fakultet.
Danas to očigledno nije dovoljno. Zbog čega? Zato što ne vjerujemo više nikome, što preveliki značaj dajemo mišljenju okoline, što smo se okrenuli od porodice umjesto ka vlastitoj porodici, što smo željni pažnje, što želimo da se pohvalimo nečim što je sasvim normalno (završiti školsku godinu), što u dnu duše i dalje maštamo da komšiji crkne krava, da nasikiramo “tamo nekog ko nas sigurno mrzi” i čije dijete nije tako “uspješno” kao naše, ili ipak zato što očajnički želimo da se vrate one bezbrižne godine?!
Šta je sljedeće, dragi roditelji? Ne brinite. Dajte sebi oduška. Jer, društvene mreže trpe baš sve.
