Sa mnom na koncertu niko ne pjeva i ne praktikujem da kažem: „Dignite ruke… a sada vi…“. Nema potrebe za tim. Mene publika sluša i ja sam slobodna. Na moje koncerte dolaze i mlade generacije i to je divno, kaže Josipa Lisac u intervjuu za EuroBlic.
Ono što izvodim prvo se meni sviđa. Jedino tako emociju mogu prenijeti publici. To je jedini način da budeš svoj i dostojanstven – priča Josipa Lisac, pjevačica i jedna od najvećih predstavnica muzičke umjetnosti u Hrvatskoj.
Jedna ste od rijetkih umjetnica, koja može da pjeva džez, bluz, ali i sevdalinke.
– Da znate samo koji je šok bio sa tim sevdalinkama, a gledajte sada kako su osvanule u drugačijem ruhu. Sviđa mi se način izvođenja Amire Medunjanin i Bože Vreće. Poznajem ih i lično. Vidite kako se zapravo sevdalinka razvija. Ja sam ih pjevala sa 19, 20 godina pred nekim muzičarima tog vremena i to je tada bio pozitivan šok, a moj Krlo kada je čuo rekao je: „To moramo zapisati!“, pa tako i postoji tonski zapis.
Zahvalna sam na talentu koji imam i nije to samo glas. Za to, što ste nabrojali, treba imati specijalnu muzikalnost i stil, a posebno osećaj gde odmah morate zamisliti koga predstavljate. Sevdalinka i balada, koja naginje bluzu, su dva totalno različita načina izražavanja i pristupa. I u jednom i u drugom moram direktno doći do srca onog ko sluša.
Moram pogoditi tu emocionalnu stranu. To je poenta. Muzika je univerzalni jezik emocija i morate da pošaljete emocionalnu poruku da osoba koja sluša kaže: „To je to!“. To je veoma teško, ali ja sam to postigla. Naravno, možemo doći u situaciju da neko kaže da mu se to ne sviđa, ali to je stvar ukusa, a ukus sa muzikalnošću nema veze.
Kroz Vašu muziku protežu se različiti muzički žanrovi. Stalno se mijenjate.
– Puno se mijenjam i meni je to divno. Danas je 2017., a ne 1967. kada sam imala 17 godina. Duhovno u sebi nosim tu mladu djevojku, ali ne mogu stalno „trubiti“ o istoj mladosti. Zato razumijem mlade, razumijem polet, bunt, promjene. Sve mi je to blisko, ali činjenica je da imam 67 godina.
Vrijeme se promijenilo. Smetaju mi klima uređaji, vjetrovi, nagle promjene pritiska. Nije to samo zato što sam u godinama u kojima jesam. Sve to smeta i mlađim ljudima. Hrana se promijenila. Ne mogu reći da se hranim zdravo. Svijet se mijenja. Tako i pjesme treba osvježavati.
Jedna ste od umjetnica koja je stalno aktivna. Nedavno ste objavili duet sa grupom „Chui“, a imali ste i koncert u Beogradu. Da li Vam je sve to ponekad naporno?
– Bilo je divno. Koncert u Sava centru u Beogradu, u BKC-u u Sarajevu i u Novom Sadu u teatru, bio je rasprodat mjesec i po dana ranije. Bila sam prestrašena kako će sve to biti i hoću li biti dobra. Tako da ti predivni interesi, ta ljubav i poštovanje ljudi u meni stvara jednako ogromnu odgovornost i veliko poštovanje. To se sve tako uzajamno smjenjuje u krug.
Šta u narednom periodu možemo očekivati od Vas?
– Nedavno je u produkciji „Croatia Records“ objavljen Josipa Lisac „Original Album Collection – Vol. 1“ i „Original Album Collection – Vol. 2“. To su studijski albumi složeni u kutijice, sa bilješkama. Naredni volumen 3. i 4. biće objavljeni do novembra.
To su saradnje i etno pjesme, među kojima su i makedonske, međumurske, dalmatinske i slično. Saradnje su počev od Bajage i pjesme „Mislim 300 na sat“, pa do „Chui“ benda. Puno je tu predivnih saradnji, mnogo ih je i lajv. Na svejednu pjesmu sam ponosna. Volumen 4. biće lajv koncerti koji su snimani. Imam i DVD.
Sa čim poredite osjećaj kada stanete na pozornicu?
– Meni je sve to prvo zadovoljstvo, a onda i ogromna odgovornost i poštovanje. To sa godinama raste. U karijeri nisam imala padove. Nisam nikada lutala. Cijeli život sam se pakovala, putovala, snimala. Željeli su me i svuda sam imala predivne koncerte. Mojim koncertima su u pola bivše Jugoslavije otvoreni prvi disko klubovi: od Zagreba, Oparije, do Novog Sada, Beograda, Banjaluke. Bila sam i u Prištini. Onda smo preživjeli užasni period rata, nakon kojeg smo ponovo počeli tamo gdje smo stali.
Ko je Josipa Lisac iza scene, kada se ugase kamere?
– Nisam puno privatna. Puno sam posvećena svemu tome što jesam. Provodim vrijeme u stanu, slušam muziku, ali stalno razmišljam šta je to sljedeće što bih trebala da uradim. Imam u planu predivan CD poezije, koju bih čitala, a uz to pjevala i svoje vokalize. Što sam starija sve više mi se sviđa poezija. Kratka je i jasna. Teško je u jednoj rečenici reći nešto što neko kaže kroz cijeli roman.
Možete li sa našim čitaocima podijeliti neku anegdotu?
Postoji jedna anegdota. Osamdesete su godine i ja putujem iz Zagreba u Sarajevo u spavaćim kolima. Putovala sam noću, stigla rano ujutro i onako sva, u šeširu i marami sjedam u taksi i kažem taksisti da me vozi u hotel „Evropa“. Vozi on. Gleda u retrovizor, pa kaže: „Poznajem ja Vas. Pa daaa… Vi pjevate ono „Omer beže“ i „Niz polje idu, babo, sejmeni“. Znate, nije to meni to“, a ja u šoku govorim: „Kako mislite, nije Vam to to !?“, a on odgovara: „Nije mi to tako kao kad Beba Selimović zapjeva. Mogu pjevati „za njom“, ali ne mogu „za Vama“.
Vaša poruka našim čitaocima.
– Uzdignimo se iznad svega i u svakom trenutku budimo ljudi.
Uvijek sam tjerala po svom
Na „Nektar OK Festu“ u Nacionalnom parku Sutjeska nastupate 30. juna. Da li ste ranije bili na tom prostoru?
– Prvi put ću nasutpiti na „OK festu“. To je mjesto bunta, i na neki način i protesta; to je poziv na stvaranje malo drugačije muzike nego što nam drugi, stariji i već „olinjali“ govore. Takav događaj i mene vraća u neka prošla vremena kada sam i sama razmišljala drugačije i kada sam tjerala po svome. Nacionalni park Sutjeska nisam nikada ranije vidjela, ali na internetu djeluje veoma lijepo.
