Talenat je snaga, inspiracija trenutak, a umjetnost sloboda i teško da odstoji sila koja može zaustaviti taj “požar” u umjetniku kada se mora “osloboditi” osjećaja koji bukti u njemu. Svako mjesto i vrijeme u tom trenutku je pravo, pa čak i Odjeljenje ginekologije u Univerzitetsko kliničkom centru u Banjaluci.
U situaciji iz one nepoželjne strane života, na čiju pomisao svaka žena u drugom stanju, osjeti strah i nemir, da se njena beba rodi prijevremeno prije nekoliko mjeseci našla se akademska slikarka iz Banjaluke, Nina Babić. Koliko snage i strpljenja u tom trenutku treba da se skupi u jednom čovjeku, suvišno je pisati.
Prirodnu snagu koju svaka majka nosi u sebi, u Niniom slučaju ojačao je još jedan život u njoj, život umjetnosti. Tako je počela njena priča kroz crteže, “Room njith a njiev” o drugoj strani majčinstva. Kada je na početku sedmog mjeseca trudnoće rodila svoju kćerku Danicu i dane provodila u vrtlozima neizvjesnosti Babićeva je slušajući otkucaje srca na monitoru željela samo jedno, da sve bude kako treba i prođe što prije. Ali te zvukove, druga strana njenog bića, čula je kao poziv na stvaranje. I tako Odjeljenje ginekologije, postaje njen atelje, a majke u istoj situaciji modeli.
Poslije mjesec dana, Nina i Danica su došle kući i iz dana u dan su zajedno sve snažnije, a dok je beba spavala, ona je iskoristila priliku da za naš list priča o svom iskustvu, novom ciklusu koji je već dotakao srca mnogih, jer su odmah nakon nastanka imali svoju “izložbu” na “Fejsbuku”.
– Ovo iskustvo je bilo vrlo značajno za mene, kao umjetnicu, majku i ženu. Prvo suočavanje sa emocijom koju nosi svaka žena kada na svijet donese novi život, a zatim okolnosti pod kojima se to desilo. Prijevremeni porod donosi sa sobom mnogo komplikacija koje tek treba da procesuirate a sve je jedna velika nepoznanica. Kao žena koja je takođe i umjetnik mislim da mi je to samo dodatno produbilo sav taj doživljaj. Teško mi je odvojiti ta dva pojma, pojam majke i umjetnika, jer čitavo moje biće prolazilo je jedno stanje u kojem nije bilo jasnih emocija – priča Babićeva objašnjavajući da je stvaranje bilo logičan slijed.
Crteži su, kako kaže bili u svrsi filtera, pročišćavanja svih doživljenih emocija.
– Crtež je za mene preteča svega i vrlo bitan faktor u mom stvaralaštvu, ali ni faktor okruženja u kom sam se nalazila nije mi dozvoljavao da eksperimentišem sa tehnikama. Ciklus sadrži dvadesetak izabranih radova, a proces rada još traje. Radim na slikama koje će finalizovati ovaj rad – kazala je slikarka srećna što se izložba na neki način desila u samom procesu rada.
Drago joj je da je mnogo ljudi vidjelo crteže u nastajanju, prije tradicionalnog galerijskog prikaza ovog ciklusa.
Na svakom od njih utisnuto je bezbroj njenih i tuđih strahova, patnji, nadanja, sjedinjenih u istu želju, da njihova djeca budu dobro.
– Svaki čovjek ima svoje načine kako se oslobađa nenadanih stresnih iskustava. Pa tako i ja imam svoj alat u rukama. Nema tu sabranog razmišljanja, to je instinkt, nagon, gdje vaše biće teži za mjestom gdje se osjeća sigurno. Tako sam i ja odabrala svoje sigurno mjesto, umjetnost. Sve emocije se jasno mogu osjetiti, jer su radovi nastali u trenutku proživljavanja tih emocija. Nisam ja to procesuirala u mislima i srcu pa da tačno imam jasnu sliku šta radim. To je prosto izašlo iz mene kao sirova emocija, bez analize i promišljanja, zato se ljudi mogu i povezati sa mnom kroz crteže, jer jedina prava umjetnost je ona iskrena – ističe umjetnica.
Poznato je, dodaje da većina ljudi, teži sreći kao nekom apstraktnom obliku emocije.
– Mišljenja sam da se sreća i suprotno od nje, ne mogu odvojiti. Stanje duha gdje prolazimo kroz emocije ljutnje, povrijeđenosti, nesreće vrlo su značajne za čovjeka. Tada iz nas proizilazi ono najiskrenije, najranjivije u nama. Tada smo nemoćni da se izborimo sa tim na racionalan način pa pribjegavamo samo onim stvarima koje nam emocije diktiraju. Tada smo najotvoreniji.
Pa mi je nekako i logično da su najsnažnija umjetnička djela nastala u tim stanjima. Bilo da govorimo o likovnoj, muzičkoj ili književnoj umjetnosti. Zajednička stvar u svim najsnažnijim djelima je istina. Ljudi prepoznaju istinu, ona dotiče najtananija čula posmatrača. U tuzi nema laži, tuga je čista, iskrena, čovjek je ranjiv, a ako je taj čovjek umjetnik onda se on kroz svoje stvaralaštvo bori s tim. Zato su ta djela snažna, jer prikazuju umjetnikovu emotivnu borbu, a nema ništa čistije od toga – smatra Babićeva.
Kako sazreva i sagledava svoje stvaralaštvo shvata da je sve što je do sada radila, bilo u službi umjetnosti.
– Nije to bilo promišljeno, umjetnost je neodvojivi dio mene. To je moje sredstvo izražavanja. Ne odstoji cilj samo, odstoji proces, koji je u većini slučajeva značajniji nego sam rezultat. U momentima stvaranja ne razmišljate o konačnom cilju, nego ste prisutni u procesu, tako kada dođete do kraja procesa cilj se sam iskristališe – naglasila je ona.
Na kraju razgovora sa Ninom Babić, zaključak se ispisao sam. Ona kaže da je osnovni i jedini cilj u njenom stvaralaštvu, da podijeli svoje iskustvo sa posmatračem, da posmatrač pokuša doživjeti dio njene intime i date situacije. Ona to nije morala da kaže. To nam je svima jasno.
Zahvalnost majkama modelima
Većina žena sa kojima je boravila u bolnici su se po prvi put susrele sa umjetnikom i samim stvaralaštvom.
– Kada sam prvi put postavila pitanje da li bi mi dozvolile da ih crtam, mislim da nisu to shvatile ozbiljno. Međutim kako sam krenula da radim tako sam svjedočila divnim reakcijama tih majki. Zanimljivo je što iako se nisam bavila portretom nego njihovim cjelokupnim bićem, ali one su tačno vidjele sebe i sve šta su proživjele i šta proživljavaju.
Neizmjerno sam im zahvalna što su mi dopustile da uđem u njihovu intimu i što su mi dozvolile da zabilježim njihove emocije. Kada sagledam svaku od njih, jasno mi je da su u tim momentima činile veliki dio mene i bez njih ovi radovi ne bi mogli biti ovo što jesu – naglasila je slikarka.
(glassrpske.com)
