Zorka Šobota, koja je početkom aprila napunila 90 godina, ne posustaje za upravljačem crvenog “juga” po kojem je, kao i svojoj vožnji, prepoznatljiva u cijelom kraju.
Zorkine komšije iz Laminaca i okoline zovu je lijevčanskim Šumaherom zato što voli brzu vožnju i to pokazuje, bez oklijevanja i straha, na seoskim, ali i gradskim cestama.
Nedavno su u Policijskoj stanici u Gradiški, poslije pregleda i preporuke u Domu zdravlja, produžili Zorkinu vozačku dozvolu na još tri godine. Ona ovaj dokument sa ponosom pokazuje i opširno priča o svomo vozačkom iskustvu.
– Vozački ispit položila sam prije više od pedeset godina u Sarajevu, gdje sam živjela. Radila sam u to vrijeme u Autosaobraćajnom školskom centru. Naučila sam testove i uvježbala vožnju a na ispitu komisija mi je mogla samo da čestita, inače sve sam znala – hvali se Zorka svojom vozačkom vještinom, ali i podatkom da nikada nije imala saobraćajnih nezgoda niti je plaćala kazne zbog prestupa na putu.
Prešla sam nebrojeno, na hiljade kilometara po cijeloj BiH i drugim državama. Vozila sam mnoge tipove automobila, od “fiće” pa dalje… – veli Zorka nabrajajući sela i gradove koje je pohodila svojim prevoznim četvorotočkašima.
– Sada imam “juga”, ćerka Radmila koja živi u Banjaluci obećala mi je ustupiti svoj “hundai”. I sada svuda putujem, a ona uporno ponavlja, joj, nemoj mama ti voziti, samo me sikiraš. Ne vrijedi, jer ja bez automobila ne mogu funkcionisati – uvjerava krepka i vitalna starica za koju je, bez uvida u lična dokumenta, teško se može povjerovati da je rođena 1927. godine.
Uvijek je nasmijejana, duhovita i šaljiva, u društvu mladih. Takav je njen karakter, veli komšija Vujadin Macura iz Laminaca koji sa sinom Ratkom brine o Zorkinom automobilu.
– Mi smo njen mehaničarski tim jer kada se nešto pokvari, ona nas pozove i mi smo odmah na licu mjesta. Ne voli ona da nešto ne štima i da vozilo nije u potpunosti ispravno. Tu sve mora biti u skladu sa saobraćajnim normama – priča Vujadin. Na lijekarskom pregledu koji je prethodio produžetku dozvole za vožnju, veli Vujadin, Zorka je bila veoma odlučna i principijelna.
– Ma sve sam videla i znala što su me pitali. Fizička kondicija za desetku. Na tabli sam vidjela sve redove brojeva i slova izuzev posljjednjeg, gde je bilo nešto krakato, kao mala žaba. Zato sam poverovala da neću zadovoljiti, ali mi je doktorica kazala da mlađi ne vide i po tri reda. Rekla je, Zorka, sada ću propisati naočale sa dioptrijom od 1,5, koje vam do sada nisu trebale ali od sada neka Vam se nađu pri ruci, u vožnji – referiše Zorka iskustvo sa ljekarskog pregleda u gradiškom Domu zdravlja.
Upozorila je tada da će, bez obzira na ishod pregleda i policijskog odgovora na zahtjev za produženje dozvole, ona i dalje voziti jer je to, kaže, neophodno.
– Rekla sam, ja ne mogu zamisliti dan bez vožnje i automobila. Ne mogu biti na jednom mjestu niti čekati da me neko drugi vozi. U Gradišku idem redovno, ali biram ipak kada je manje automobila na putu, zato i odlazim rano, a vraćam se kasno. Vujo kaže da je to bećarska vožnja, a onda se svi smiju. Ja samo prašim cestom, stariji se sklanjaju i krste kao da sam umrla, a omladina samo odmahuje, pozdravlja i smije se – opisuje Zora svoju svakodnevicu koju još dugo ne želi mijenjati.
Zorkina logika
Na primjedbe da brzo vozi i ne smanjuje brzinu kada naiđe na oštećenu cestu ili vozilo u suprotnom pravcu, Zorka iznosi svoju vozačku logiku.
– Ma nema kod mene greške. Ko da svaki čas menja brzine, ja ubacim u treću ili četvrtu, a kvačilo ili mjenjač više i ne diram, samo udaram po papučici za gas i pjevam, a oko mene sve promiče, kuće i ljudi, kao da sam na ringišpilu. Zorka živi sama. Ima ćerku, četvoro unučadi i sedmoro praunučadi.
(Milan Pilipović/blic.rs)
