Vule Trivunović od sinoć nije više trener banjalučkog Borca, odlukom Upravnog odbora po hitnom postupku. Kao razlog naveden je ishitrenost u izjavama i stavljanje ličnog interesa ispred klupskog.
Ok. Važi…
Istina je ipak negdje drugdje, kako nam sugeriše serija „Dosije X“.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci kad je rukovodstvo „Velikana iz Platonove“ pokušalo da smijeni Trivunovića jer se narodski rečeno „miješao u svoj posao“ odnosno hrabro isticao da dok je on trener „kafana i nečiji sinovi neće sastavljati startnih 11“.
I tada, kao i danas rezultati su bili na njegovoj strani, kao i navijači i kompletna banjalučka javnost.
Na posljednjoj konferenciji za štampu, član uprave Vico Zeljković je rekao da je Vule trebalo da bude prioritet zbog impresivnih rezultata kojim je vratio Borac u Premijer ligu Bosne i Hercegovine, ali da je izjavama u medijima zatvorio vrata.
Vuletu je zasmetalo to što su ljudi iz uprave „jedno pričali, drugo mislili, a treće radili“.
Svima je, pa i Vuletu bilo jasno da od njegovog ostanka na klupi nema ništa, pa je poslije osvojenog Kupa grada Banjaluka protiv četvtoplasirane ekipe Premijer lige BiH Krupe, otvorio dušu i razočarano konstatovao da je „izdan od prijatelja“ koji su tražili u Srbiji novog trenera još prije dva mjeseca.
Dakle, rezultati na Gradskom stadionu očigledno nisu mjerilo uspjeha niti ostanka na poslu već su kriterijumi ipak nešto drugo.
Trivunović je tokom igračke karijere nebrojeno puno dokazao kakav je njegov karakter, uostalom jedan je od rijetkih srpskih igrača koji je nosio traku u Sarajevu gdje je zaradio veliki respekt i kod najvatrenijih pristalica – Hordi zla.
I to bez ikakvog udvorništva.
Bio je beskompromisni borac na terenu i van njega, uvijek pošten prema sebi i prema dresu koji nosi i to publika u svakom klubu zna da prepozna i cijeni.
Šansu da se dokaže na „velikoj trenerskoj sceni“ dobio je odlaskom Vlade Jagodića na klupu Slobode, a sportski direktor Borca postao je njegov nekadašnji saigrač Oliver Jandrić i tada se činilo da će Borac napraviti kopernikanski obrt u klupskoj politici.
„Ljudi koji vole klub su napokon dobili šansu“, govorila je banjalučka čaršija i sve je teklo kao podmazano u sportskom segmentu uprkos nagomilanim problemima kad su u pitanju finansije.
Do trenutka kad je postalo jasno da Vule neće dopustiti nikome, pa ni pojedinim ljudima iz uprave, da ispred struke stavljaju formalno klupske, a mnogi ljubitelji fudbala u Banjaluci smatraju da u svemu ima i privatnih interesa.
Znate ono, ovaj mali neka bude prvotimac, pa će Borac zaraditi od njegovog transfera. Hoće, naravno, ali će i na račun njegovog menadžera da „legne“ postotak.
Imena igrača niti ljudi nisu važna, ionako će se sami prepoznati, kao što ih i prepoznaje svaki navijač.
To kod trenera koji je dobio ime po vuku, jamačno nije moglo da prođe.
Na Vuletovu ruku nije doduše išla činjenica da nema profesionalnu trenersku licencu, ali taj problem i nije nepremostiv s obzirom da nekoliko klubova u Premijer ligi BiH vode stručnjaci bez licence, a pro forme su vođeni kao pomoćnici.
Sportski direktor Jandrić ima licencu i moglo je da dođe samo do formalne rotacije…
Trivunović je u emotivnom istupu pomenuo jednu staru rečenicu Husrefa Musemića, da je „ljudima u Borcu g++++ iz Srbije uvijek ljepše mirisalo“, pa su u posljednjih desetak godina dovođeni razni fudbalski magovi, koji bi dizali sidro čim brod počne da tone.
Plaćani su za naše uslove astronomski ugovori, dovođeni su igrači sa strane i tako ukrug, dok ne dođe vakat kad treba vaditi kestenje iz vatre. Jagodić je to uradio nekoliko puta, prihvatao posao kad niko nije htio, a kad je i on poslije tri, četiri povratka digao ruke, uskočio je Trivunović i doživio istu sudbinu kao i aktuelni trener Slobode.
A ko će biti njegov nasljednik?
Pominjana su razna imena od Ljubinka Drulovića do Zorana Milinkovića, da bi se na sinoćnoj press konferenciji Branko Kovačević, predsjednik Borca pokušao da našali tvrdnjom da će probati da angažuje Žozea Murinja iz Mančester junajteda!
S obzirom da je otpuštanjem uspješnog trenera Borac pokazao da ne cijeni samog sebe ni svoje ljude, teško može pomoći i sam bog, a kamoli trener „đavola“!
Bilo ko da dođe na klupu, jasno je jedino da će zavisiti od rezultata, osim najmlađeg trenera u devet decenija staroj istoriji „Velikana iz Platonove“, za kojeg važe neka druga pravila.
Barem je kod „Lešinara“, koji vole klub bez ikakvih interesa, zaradio poštovanje i ljubav, ali i običnih ljubitelja fudbala na zapadnoj tribini Gradskog stadiona, što je pokazalo i sinoćnje skandiranje njegovog imena.
A to se novcem ne može kupiti.
(Nebojša Šatara/mondo.ba)
