Za njega kažu da ne podučava već inspiriše. Godi Keler norveški je pedagog koji je nekad radio s djecom, danas puno više s odraslima.
Putuje po svijetu i nastavnicima i roditeljima savjetuje kako iz djece da “izvuku” najbolje, kako im pomoći da razviju njihove potencijale, jer svako ih ima, ali ih mnogi ne prepoznaju pa postanu frustrirani ljudi koji, ako nisu znali da se uklope u društvo, žive obilježeni neuspjehom.
“U Evropi gotovo 25 odsto srednjoškolaca napušta školu, odustaju najčešće u 16. ili 17. godini. Neki od njih završavaju u kriminalu. To su uglavnom ljudi koje je društvo navelo da izgube samopouzdanje, vjeru u vlastite sposobnosti.”
Treba ih motivisati
“Današnja škola često ne zna da motiviše djecu, ali zna da ih zastraši i poruči im da nijesu dovoljno dobri”, kaže Keler koji je desetak godina bio predavač na jednom univerzitetu, a sad svoju školu za roditelje održava kao niz radionica i seminara.
“Obrazovni sistem je većinom uniformisan i kratkovidan, priprema djecu za sljedeći ispit, ali ne i za život. Ponekad se tako ponašaju i roditelji. Vrše veliki pritisak na djecu ne bi li imala dobre ocjene, bili uspješni ovdje i sada, ali pripremiti dijete za život ne znači tražiti od njega da nužno bude izvrsno u svim predmetima i svemu što od njega traži škola.”
Ubijaju duh
Pedagogija je umjetnost motivisanja, više će puta ponoviti Keler koji podučava odrasle kako djecu motivisati, kako “lijene” i “neradnike” učiniti da zablistaju, prepoznaju u čemu su dobri.
“Ako dijete ne pokazuje dobar uspjeh na školskim ispitima, svaki novi test koji dobije u školi za njega je jedino stres, a poruka koju čuje jeste da nije dovoljno dobar i pametan.
“Školi je bitno da ima statistiku, brojčane pokazatelje, sistem insistira na tome. Dijete koje je često testirano, a ne postiže dobre rezultate, gubi samopouzdanje. To je puno veći problem nego loše ocjene. Još ako je učenik zaigran, nemiran, nedovoljno koncentrisan, često će dobiti i nekakvu dijagnozu, recimo ADHD ili nešto slično, jer tad, s dijagnozom, više ne kvari regularnu statistiku, već postaje dio neke druge, specifične statistike.
U školi nema individualnog pristupa, pojedinci koji se ne uklapaju u sistem tretiraju se gotovo kao smetnja. U školi ne postoji kultura povjerenja već klija kultura straha, a strah ne ide za tim da traži pojedinačna rješenja za svako dijete, već da svako dijete što prije natjera da se uklopi u sistem”, govori Keler, piše Jutarnji.
“Na neku djecu testovi i ispiti odlično djeluju. Ali, na mnoge ne. Loše ocjene uglavnom su demotivišuće. Ako loša ocjena može motivisati dijete, onda ima smisla. Ali, ako vidite da mu to ruši samopouzdanje, onda morate naći drugi način. A drugačiji način je da tražite koje su mu jake strane, razmislite kako ga ohrabriti i podstaknuti da se razvija u nekom području gdje je dobar. Tu roditelj može napraviti više od nastavnika.”
Podrška roditelja
“Najgore je kad dijete koje je u školi dobilo lošu ocjenu i poruku da ne valja, takva ista atmosfera čeka i kod kuće. Djeca koja u školi nisu bila dobri učenici, ali su postali zadovoljni i uspješni ljudi, to su djeca koja su imala podržavajuće roditelje koji su im poručili da u njih imaju povjerenja. Roditelji bitno utiču na stvaranje samopouzdanja, to je njihov zadatak, a ne da budu produžena ruka nepodržavajućeg školskog sistema.”
