Jedan od najljepših glasova, jedna od najtužnijih sudbina, riječi su kojima se na najbolji način može opisati ličnost kantautorke Jadranke Stojaković.
Vrijeme nezaustavljivo prolazi, odnosi nam one koje volimo i one koje poštujemo, tako je i muzička scena već godinu dana bez glasa Stojakovićeve, koja je preminula 3. maja u Banjaluci.
Ostala je upamćena kao pjevačica koja je nježnim emocijama i pjesmama koje ćemo zauvijek pamtiti oplemenila jedno vrijeme, ljude i narode, budila je osjećaj za dobrotu, nježnost, umjetnost i približila nam na najskladniji način ono što je i sama najviše voljela – svoje pjesme.
Stojakovićeva je rođena 24. jula 1950. godine u Sarajevu, gdje je i počela svoju jedinstvenu muzičku karijeru. Tokom kasnih sedamdesetih počela je da se bavi obradom pjesama Alekse Šantića i Desanke Maksimović u novom muzičkom aranžmanu.
Njen prvi solo nastup bio je 1973. godine na Omladinskom festivalu u Subotici sa pjesmom “Ti ne znaš gdje živi on”.
Muzičku karijeru je tokom 23 godine gradila u Japanu, međutim kako se u životu ništa ne može planirati, tako ni ona nije mogla predvidjeti pad na sceni koji je uzrokovao bolest motornog neurona.
Od tog momenta počinje neka druga borba, borba za život, ali ona do posljednjeg dana nije odustajala i nije prestala da se bavi muzikom.
Iako često prenošene njene riječi o tom najtežem periodu, zalužuju da ih se još jednom prisjetimo.
“Nema mjesta za tugu, nasvirala sam se. I nema šta nisam svirala, ne samo gitaru. Danas mogu samo malo svirati usnu harmoniku, što mi je mama predlagala još na početku karijere. Govorila mi je da ne nosam toliko instrumenata, već da fino uzmem usnu harmoniku i stavim u džep”, rekla je ona u jednom od posljednjih intervjua.
“Sve smo mogli mi”, “Što te nema”, “Ima neka tajna veza”, pjesme su koje će njena publika zauvijek voljeti i čuvati, a koje će nas vraćati u ljepša i umjetnički sadržajnija vremena.
Pokušavamo pronaći riječi, ali njih sada nema, tužni su danas i ljudi i gradovi i sve pozornice na kojima je Jadranka zapjevala.
Prošla je ova godina bez Jace, kako su je odmila zvali prijatelji i kolege, možda su je neki, obuzeti svojim životom, već zaboravili, možda će je se većina prisjetiti zahvaljujući ovom tekstu, ali zahvaljujući pjesmama koje je ostavila živjeće zauvijek.
Život o kojem je ona sama pjevala izgleda ovako: “Pomislim nekad na bivša jutra, na bivše dane i bivša mjesta, al’ put me vodi samo u sutra, život je jednosmjerna cesta…”
(Nezavisne novine)
