Bivši političari, ministri, direktori, lokalni funkcioneri, pisci, učitelji i profesori te srbačke šaljivdžije na glasu, odlučili su da se okušaju na filmskom platnu.
Svojevrstan kasting održali su u takozvanom Prokinom gaju u Gornjoj Lepenici. Proko nije podgrmečki junak iz djela Branka Ćopića nego bivši ministar u Vladi RS Proko Dragosavljević, inače zagovornik ideje o glumačkoj avanturi u kojoj i on zorno učestvuje.
– Srbac ima najviše šaljivdžija po glavi stanovnika u cijelom regionu, a to podrazumijeva tri države i nebrojeno sela i gradova. U kafani smo se dogovorili da svoje maštarije nadogradimo filmom, a sebe nagradimo filmskim ulogama – saopštio je Proko ovećem društvu u svome gaju, u drvenoj kući gdje se pored vatre, uz rakiju, suvo meso i gulaš od divljači, stalno povećavao broj kandidata za glumce.
Miloš Milinčić, bivši direktor Prosvetno-pedagoškog zavoda RS i predjsednik SO Srbac, koji se u penzionerskim danima posvetio pisanju popularnih knjiga sa zavičajnim temama, objašnjava razloge filmskog angažovanja i okupljanja.
– Nas nekoliko, koji se svakodnevno viđamo i pričom pretresamo svoje sugrađane, ali i sami sebe, lice i naličje života, prošlost, politiku i sve što čini svakodnevicu u našem malom gradu, bez namjere da bilo kome solimo pamet, došli smo na ideju da načinimo korak više u srbačkim šaljivim vratolomijama – kazao je Milinčić potencijalnim glumcima koji već žive svoje uloge.
Lazar Kusić, poznati srbački fotograf i privatni preduzetnik, nezaobilazan u sklapanju svakojakih planova koje uveliko nasmijavaju njegove sugrađane, kaže da je filmska ideja zapravo pokušaj bježanja od sumorne svakodnevice.
– Uvijek se dobro zabavljamo, prepričavamo duhovite događaje kojih ima na pretek, a Srpčani, pretežno dobri ljudi kao što za njih napisa Žarko Šarić, uvijek su spremni na ovakve ideje – objasnio je Kusić smisao filmskih planova.
Borislav Novaković zvani Tarzan ili skraćeno Tarzo, poljoprivrednik iz Resavca kod Srpca kojem je namijenjena uloga duhovnika i ljubavnika kaže da zbog toga nema nesporazuma sa suprugom Zorom.
– Kada sam pošao ovamo, na dogovor, rekao sam: Zoro srećo moja, idem da ljudima dam pristanak na filmsku ulogu i to ne bilo kakvu nego sveštenika i ljubavnika u isto vrijeme – reče Tarzo, dok ostali „glumci“ okupljeni na kastingu ili na probi, sa znatiželjom iščekuju nastavak njegove priče podgrijane viljamovkom i šljivovicom.
– I šta reče Zora, Boga ti, mnogo nas interesuje. Od sada nema promjena, data riječ mora da se poštuje – upozoriše Tarzu Lazo Kusić i Proko Dragosavljević, producenti „Srbačkog autobusa“, kako glasi radni naslov njihovog filma. Lazo je bivši predsjednik SO Srbac, a Proko bivši ministar u Vladi RS, inače kumovi i poznanici od djetinjstva.
– Ma veli Zora, što se tiče sveštenika, ti to umiješ, znaš i voliš igrati takvu ulogu, ali u ljubavnu čisto sumnjam. Ja najbolje znam šta po tome pitanju Lazo i Proko mogu od tebe očekivati i zato ti dajem punu slobodu, reče mi Zora i još na polasku za mnom prosu vodu iz nekog bokala. Uz to dodade, ako film bude spao na tvoje ljubavne vještine, nema tu ni filma ni ljubavnika – iskreno i bez oklijevanja obrazloži Tarzo razloge i okolnosti ulaska u glumačku trupu.
Ostoji Oljači, penzionisanom inženjeru poljoprivrede, namijenjena je pjesnička uloga. On zna napamet najviše poezije poznatih autora ali i svoje, jer je nekada bio uspješan pisac. Međutim, životni put odveo ga na njivu, u poljoprivredu, a pjesme i knjige ostale su djelić nedosanjanih snova.
– Sada je prilika da u filmu pokažem svoj pjesnički dar, da oživim ljubav prema stihu i pjesmi, prema poeziji čiji plamen mašte tinja u meni od školskih dana – iskreno nam je Ostoja obrazložio razloge ulaska u filmsku priču. To je probuđena seta, veli Ostoja, koju će na platnu oživjeti stihovima Milana Rakića, Vojislava Ilića, Sergeja Jesenjina…
Dušan Lepir, bivši nastavnik matematike, a sada skulptor erotskih motiva i penzioner veli da se, čuvši za filmsku ideju, prvo grohotom nasmejao.
– Kao ideja, odmah mi se dopalo. Znam šta tu može da se radi i na šta će to sve ličiti, na prvorazrednu zabavu i svetkovinu smijeha, a možda će neko i plakati pa će to biti smijeh kroz suze. Na ovom prvom sastanku smo se toliko smijali da je cijeli gaj odjekivao – opisao je Lepir prve impresije.
Miloš Ljubojević, bivši direktor škole u Lepenici, u četiri mandata, povjerovao je prvo da je sve ovo šala, ali je mišljenje ubrzo promenio.
– Shvatio sam da ideja ima jasnu konturu, da će to će biti dobro. Ne smatram da sam neki glumac ali ću pokušati, dati sve od sebe da to ispoštujem. Ne očekujem naročitu popularnost ali je ona u kafani, gdje često sjedimo i pričamo koještarije, sasvim zagarantovana – smatra Ljubojević kojem je dodijeljena sveštenička uloga bez obzira na višedecenijski staž u Savezu komunista bivše Jugoslavije.
– Valjda neće biti suviše humora u mojoj ulozi, jer ne bih želio da me scenaristi Miloš Milinčić i Žarko Šarić posvađaju sa crkvom, Bogom i srbačkim sveštenikom – potajno nam se požalio Miloš Ljubojević ali je u tome brzo razuveren, nakon zdravice i odličnog gulaša te detaljnijeg objašnjenja glumačkih zadataka.
Srbački glumci
Poslije prvog kastinga koji je uključivao i probne kadrove na jezeru u najužem izboru su Miloš Milinčić, Proko Dragosavljević, Miloš Ljubojević, Dušan Lepir, Marko Kusić, Vaso Kresojević, Drago Dragosavljević, Miloš Milošević, Ostoja Oljača, Lazar Kusić… Sljedeći zadatak je da ubede bar dve ili tri svoje sugrađanke za filmske uloge jer, ni pregovaračke vještine Laze Kusića i Miloša Milinčića za sada nisu dale željeni rezultat.
Nostalgija u autobusu
Radnja će se odvijati u autobusu, biće to izgubljeni ljudi sa crvenim pasošima SFRJ koji lutaju jer nemaju gdje izaći, nema njihove države da bi na kraju dospjeli na bajinački utvaj. Tu pronalaze svoju domovinu obilježenu krečom i izlaze srećni i zadovoljni te započinju nezapamćeno slavlje u granicama svoga svijeta, svoje domovine, otkrio nam je Drago Dragosavljević djelić scenarija.
(EuroBlic)
