Kao što je davno Oliver Mandić pjevao “Smejem se, smejem se, a plakao bih…..” tako se danas svi smiju, slikaju sa širokim kezom, govore kako im je lijepo, super, kul čak i kada nije. Potiskivanje negativnih emocija, tuge nije dobro.
Stručnjaci kažu: previše “kočenja” može da nas košta duševnog mira. Sreća se nametnula kao obaveza današnjeg društva, iako to zaista nužno nije, i sasvim je u redu da nekada imamo “minus” faze. Važno je samo da one ne traju predugo, jer onda treba tražiti pomoć stručnjaka.
Normalno je i prirodno da želimo sreću, ali kada nas zadesi neki negativan događaj treba da imamo primjerenu reakciju.
“Osmijeh sam po sebi nije prikladna reakcija na mnogobrojne životne situacije. Život je divan, ali nekada i težak, ljudi umiru, bolesni su, gube pare, posao. Napravila se ozbiljna propaganda oko pojma sreće, kao da je sramota osjećati se drugačije. I generalno vlada veliki pritisak na ljude da ako ne budu vedri da će, na neki način, biti izmješteni, odbačeni iz društva”, kaže za portal “Super žena” psiholog Katarina Vrcan.
Stručnjaci u svijetu koji su se bavili studiozno ovom problematikom saglasni su da je sreća posljednjih decenija postala vrlo profitabilna. Potraga za “srećom” ne jenjava, toliki kursevi, obuke, knjige sa ovom tematikom prodaju se širom svijeta
“Psihologija je prešla iz proučavanja depresije u proučavanje sreće. Sa tim prelaskom, počeli smo da osjećamo pritisak da budemo srećni i da se međusobno upoređujemo. Ljubavne jade, nezadovoljstvo pretvorili smo u patološke poremećaje i zaboravili da su to sve normalni ljudski osjećaji. Društvo, pogotovo američko, je pod uticajem puritanaca i njihovog načina života u kojem nema mjesta za osjećanja”, kaže psihijatar Nensi Sašer.
Jedan od mitova o emotivno zdravim ljudima je da oni ne proživljavaju negativne emocije.
Istina je međutim da emotivno zreli ljudi ne pridaju velik značaj takvim osjećanjima i ne dopuštaju im da preuzmu njihov svijet, razmišljaju trezveno i na osnovu svega prave mrežu iskustava koja je svima potrebna, piše Super žena.
