Mogao sam da idem u Njemačku ili bilo gdje u inostranstvo, pa da počnem iz početka da se kućim na vrijeme. Ali ne, ja sam ostao u svom gradu, u Republici Srpskoj za koju sam se borio još kao dijete smatrajući da će to da mi se vrati jednog dana, ali sam se prevario!
Prijeti mi se deložacijom i nudi neuslovan stan za život – ovako ispovijest za “Novosti” počinje Banjalučanin Darko Đurić (44), koji ovih dana očekuje drugo dijete.
Đurić je još sa 17 godina otišao u rat, a već u 18. je teško ranjen kod Broda, nakon čega mu je izvršena visoka amputacija lijeve noge. Od tog dana, kao ratni vojni invalid druge kategorije čekao je da mu vlasti omoguće krov nad glavom, konkurisao je za stambeno pitanje kao prioritetna grupa, ali do prije pet godina živio je kao podstanar.
Kada je i sam shvatio da bi tako mogao i do kraja života, odlučio je sam pravdu uzeti u svoje ruke i useliti se samoinicijativno u zgradu namjenjenu porodicama poginulih boraca i ratnih vojnih invalida u Lazarevu, na adresi Knjaza Miloša 29, u stanu u vlasništvu Grada.
U međuvremenu, oženio se suprugom Božanom, dobio sina Stefana (14) i digao kredit da opremi pomenuti stan. Naknadno mu je javljeno da je stekao stanarsko pravo nad stanom od 40 kvadrata u naselju Ada, u potpuno neuslovnom stambenom objektu, pogotovo za invalide.
– Ne pada mi na pamet tamo da se selim! U Adi je život neuslovan i za zdravu osobu, a kamoli za čovjeka sa invaliditetom, zgrada nema grijanje, lift i hodnici su preuski, u toaletu nema mjesta za mašinu za veš. Moram da legnem u kadu da bih potpuno zatvorio vrata. Drugo, kako misle drva da cijepam i ložim da bih zagrijao prostorije – tvrdi Darko.
Đurić pojašnjava da mu je taj stan dodeljen kao samcu, na osnovu bodova od prije 10 godina, te da niko nije uvažio njegove dopise da je u međuvremenu stekao porodicu.
– Po pravilima, meni samom pripada 45 kvadrata kao RVI druge kategorije plus 12 kvadrata dodatnih za svakog novog člana porodice, dakle to je skoro 80 kvadrata, a ne bednih 40 koliko mi nude samo da me se riješe, oglušavajući se na moje zahtjeve da tražim novo bodovanje. Pa za koga sam se ja borio? – ogorčen je Đurić.
Poslednji zahtev da sa porodicom napusti trenutno mjesto stanovanja desio se, priča Darko, 1. februara.
– Zamislite, došli su na vrata da nas upozore da moramo napustiti stan u vrijeme kada su najgori minusi bili, a moja supruga u drugom stanju. Pomjerili su rok za napuštanje stana za četiri do pet mjeseci. Ne pada mi na pamet da izađem. Ako me natjeraju, zapaliću se. Ipak verujem da će nadležni uvažiti moje zahtjeve za poništenje rješenja za Adu i omogućiti mi novo bodovanje, te omogućiti da ostanem u ovom ili mi dodjele drugi stan slične kvadrature i uslova – upozorava Darko.
Zgrada u kojoj trenutno živi u potpunosti je prilagođena invalidima, od ulaznih vrata, preko lifta, do blizine centara za rehabilitaciju koje posjećuje gotovo svakog dana.
Legalno po “Službenom glasniku”
Đurić je svestan da njegov ulazak u trenutni stan i nije možda bio najbolje rešenje, ali naglašava da nije imao puno izbora, te se poziva na “Službeni glasnik”.
– Znao sam da je ovaj stan u vlasništvu Grada i da je prazan, a imam pravo na njega, jer u “Službenom glasniku” piše da se u napušten stan može useliti invalid i porodica poginulog borca – kaže Đurić.
– U zgradi ima još praznih stanova, Grad ni ne zna šta ima u vlasništvu. Svi komunalni računi ovde uredno stižu na moje ime.
(Novosti.rs)
