“Ako se, kojim slučajem, razbolite vikendom, crno vam se piše”. Tako glasi jedan od komentara na društvenim mrežama, na priču o majci koja je bolesno dijete odvela u Hitnu pomoć i tamo dobila nevažeći recept za lijek, tačnije, važeći samo za kupovinu lijeka.
“Šta da nisam imala para da platim lijek, a dijete gori od temperature i grca zbog gnojne angine”, pitala je majka djevojčice koja je na svojoj koži osjetila kako funkcioniše taj dio hitne pomoći.
“I šta je tu hitno i šta je tu pomoć”, još jedan je od komentara na taj slučaj za koji su mnogi još i rekli da nisu ni znali da je sistem takav da lijek, koji se nalazi na listi Fonda, a čiji recept nije propisan rukom porodičnog doktora ili pedijatra mora da se plati, koliko god da je hitno stanje zbog koga je izdat.
A priča se ne zaustavlja na tom, izolovnom primjeru, niti na takvim receptima. Spisak pritužbi na rad hitne pomoći, ne samo u Banjaluci, već i šire, mnogo je duži.
Među prvima je i vrlo česta ocjena pacijenata da nam je hitna pomoć sve, samo ne hitna. U teoriji, priča bi išla ovako: razbolite se, nazovete hitnu službu, doktori dođu vozilima, problem saniraju na licu mjesta, ili vas, eventualno odvezu u bolnicu.
Međutim, paksa je počesto nešto drugačija. Vozilo sa doktorima možda i ne dođe, pa u hitnu pomoć odete lično, dobijete recept za lijek, za koji, na kraju, morate da platite punu cijenu.
“Ponekad ljudi, kada mu ne možeš dati recept, mislim da se to može prosto riješiti. Ako taj pacijent ima nalaz od ljekara, može da ode, treba mu omogućiti da sa tim nalazom i mišljenjem ode u apoteku i podigne recept. Po meni, hitna pomoć, nije za pisanje recepata, ona treba da služi za zbrinjavanje hitnih stanja”, rekao je predsjednik Strukovnog medicinskih sestara i tehničara RS Ranko Palačković.
Zdravstvenim sistemom za primjer ne možemo da se pohvalimo a samim tim ni hitnom službom, koja bi, ruku na srce, trebalo da bude najažurnija, najfunkcionalnija, i najdostupnija. Kada se to sve sabere, od toga imamo samo hitne pomoći sa malim kapacitetima a velikom pokrivenošću.
Banjalučka bi trebalo da bude za primjer ali se i ona, čini se, sudeći po pritužbama pacijenata, vrlo često bori sa sa zahtjevima u gradu. A nije da ih nema. Stanovništvo je sve bolesnije, hitnih slučajeva je, nažalost, sve više, ali promjena u funkcionisanju nema. I ljekari, poslanici u NS, kako vladajući, tako i opozicioni, više – manje zaključuju isto – uslovi su katastrofalni.
“Zdravstveni sistem u RS, pa i hitna pomoć djeluje suprotno društvu, ali ja moram da kažem, bez namjere da nekog branim taj zdravstveni sistem o kojem ja često iznosim primjedbe. Hitna pomoć je u skladu sa dostupnim svojim resursima i organizacijom, u RS dobro organizovana”, rekao je poslanik u NSRS Nenad Stevndić.
“Služba hitne pomoći je dio zdravstvenog sistema koji je u izumiranju. Taj slučaj i primjer o kojem vi govorite, se vjerovatno dešava i u drugim zdravstvenim ustanovama u RS, i taj problem treba sistemski rješavati”, rekla je poslanik u NSRS Sonja Karadžić – Jovičević.
Istini na volju, veliki problem prave lažni hitni slučajevi, pacijenti koji resurse hitne pomoći zloupotrebljavaju jer ima ljudi koji ih zovu i za bezazlene slučajeve koje predstavljaju kao alarmantne i hitne. Tako oni koji zovu u ime istinskih hitnih slučajeva ostaju zabezeknuti odgovorom da su sva raspoloživa kola, ljekari ili osoblje na terenu.
I tako ukrug – od pritužbi jednih na druge, upleli smo se u zdravstveno vrzino kolo. Kako god se okrene, dok čekamo trenutak kada ćemo zdravstvenim sistemom zaista moći da se pohvalimo, jednostavno pokušajte da se ne razbolite vikendom.
(ATV)
