Ratni vojni invalid i izbjeglica iz Glamoča Jovan Lončar, koji se bori sa rakom pluća i metastazama na mozgu, sam živi u neuslovnoj kući u banjalučkom naselju Kuljani, bez struje i vode, zbog čega mu je potrebna pomoć dobrih ljudi kako bi dobio smještaj dostojan čovjeka.
Život ovog šezdesetogodišnjaka nije nimalo mazio. Lončar je u Banjaluku došao 1995. godine. Zbog smrzavanja u Bihaću, gdje je bio na liniji braneći Republiku Srpsku, neko vrijeme liječio se u bolnici u Drvaru i Banjaluci.
Utočište je prije deceniju i po pronašao u neuslovnoj kući koja nije njegova. S obzirom na tešku bolest koja ga je snašla u maju i prognoze ljekara koje nisu nimalo optimistične, Jovanu je potrebna pomoć humanista i institucija, kako bi zimu proveo u toplom domu.
Lončar, kojeg polako izdaje snaga, te se zbog bolesti teško kreće, do prije pola godine je radio na obližnjoj pilani. On kaže da bi mu život umnogome olakšao neki smještaj gdje bi imao vodu i struju jer, što se tiče hrane, veli, nekako se snađe.
“Na ime invalidnine mjesečno dobijam 35 maraka, kao i dio plate, jer sam na bolovanju od polovine maja. Nedavno sam završio sa hemoterapijama, sad čekam na zračenje glave, jer kažu da je sada neka velika gužva u bolnici. Iz dana u dan mi je sve teže. Ponestaje mi snage, nemoćan sam”, rekao je Lončar.
Da mu, kaže, nije bratanica, koje ga redovno obilaze i svakodnevno zovu, ni sam ne bi znao šta da radi, jer, dodaje, od komšija nema vajde.
” Sve što sam imao u Glamoču je popaljeno, samo je zemlja ostala. Ništa drugo nemam”, kazao je Lončar, koji je dio života proveo i u Travniku.
Jedna od bratanica, koju je ekipa “Glasa Srpske” juče zatekla kod Lončara, je Dragana Vukojević. Ona se prije pola godine, kako bi pomogla stricu, obratila Centru za socijalni rad u Banjaluci i gradskoj Boračkoj organizaciji, te još, kaže, čeka njihov odgovor.
“Naši vapaji očigledno neće urodili plodom. Od nadležnih službi sam tražila samo da obezbijede mom stricu uslovan smještaj”, kazala je Vukojevićeva i dodala da je stric nakon hemoterapije vraćen u kuću u kojoj ni životinje ne bi mogle živjeti.
Što se tiče hrane, Dragana kaže da mu to pored njih dvije ne smije manjkati.
“Strica obiđemo kad god imamo priliku, jer imamo svoje porodice i radimo. On uglavnom sam sebi sprema jelo, a mi kad god stignemo donesemo. U svakom slučaju, svakodnevno se čujemo”, istakla je Vukojevićeva, naglasivši da ni ostali vidovi pomoći ne bi bili na odmet.
Nadzor ljekara
Dragana Vukojević kaže da bi najbolje bilo kada bi za njenog strica Jovana uspjeli da nađu smještaj u nekom domu, gdje bi, između ostalog, 24 časa bio pod nadzorom ljekara.
“Soba sa vodom i strujom stricu je godinama nedostižna, tako da bi mnogo značilo da mu to što prije omogućimo da bar malo uživa u toplom domu”, kazala je Vukojevićeva.
GLAS SRPSKE
