Psihološki pritisak na radnom mjestu, teška finansijska situacija, razvod braka, prekid dugotrajne emotivne veze, smrtni slučajevi u porodici… samo su neke od situacija u kojima brojni građani posežu za anksioliticima, odnosno takozvanim “lijekovima za smirenje”.
Podaci pokazuju da je u Bosni i Hercegovini sve više onih koji samoinicijativno, odnosno “na svoju ruku” počinju sa korištenjem Apaurina, Lexilliuma (Lexautina), Xanxa, Tranexa… ne razmišljajući o posljedicama koje može izazvati upotreba ovih lijekova iz grupe benzodiazepina, posebno ako se koriste duži vremenski period.
.
Iako je riječ o lijekovima koje u apoteci nije moguće kupiti bez propisanog recepta, građani koji to nepromišljeno žele uzeti, vrlo lako mogu i ostvariti.
Zavisnost može nastati za sedam dana
.
Šef Odjeljenja za kliničku psihijatriju Univerzitetsko-kliničkog centra (UKC) u Tuzli prof. dr. med. sci. Alija Sutović u razgovoru za klix.ba kaže da se dugotrajnom upotrebom ovih lijekova stvaraju vrlo ozbiljni neželjeni efekti, koji se ogledaju u oštećenju pamćenja, stvaranju emocionalne otupljenosti, ali i ovisnosti koja može nastati za svega sedam dana korištenja, a odvikavanje može trajati i do dva mjeseca.
Prema preporukama ljekara, lijekovi iz sprektra benzodiazepina se propisuju na korištenje maksimalno dvije sedmice, nakon čega je iste potrebno izbaciti iz upotrebe, ili eventualno uzimati po potrebi.
“Međutim, mislim da se i za sedam dana može stvoriti ovisnost o lijeku, jer jednostavno čovjek vidi da mu taj lijek donosi nekakvo smirenje. On se više ne konfrontira s problemom koji je bolan te praktično shvati da će mu ponovljena doza donijeti to isto smirenje. Na taj način on postaje ovisan, što je sasvim sigurno”, navodi Sutović.
Razvod braka “preboljela” uz tablete
.
Pored gubitka zaposlenja i smrtnih slučajeva u porodici, bh. građani tabletama za smirenje pokušavaju “riješiti” i problem razvoda braka.
Tjeskobu i emociju “zabetoniraju” duboko u sebi uz pomoć neke od tableta koju nazivaju “veselica” ili “smješko” te sasvim smireno nastavljaju koračati kroz život dalje, ne znajući da će nakon izvjesnog perioda zapravo sebi napraviti samo još veći problem iz kojeg se neće baš jednostavno izvući.
U ovakvoj situaciji se našla i jedna Tuzlanka koja je prije dvije godine stavila tačku na svoj dugogodišnji brak.
Priča nam da se u tom periodu našla u izuzetno teškom emocionalnom stanju u kojem je jedini izlaz vidjela u Lexaurinu.
“Prvi Lexaurin sam popila da bih se malo smirila i zaspala, jer je iza mene bilo mnogo neprospavanih noći. Nedugo nakon toga sam osjetila kao da gubim tlo pod nogama, a u sebi sam osjećala nekakvu prazninu koja mi je u određenoj mjeri i prijala. Stezanje i teret u grudima koje sam osjetila, svaki put bi nestali kada bih popila tabletu”, prisjeća se ona.
Ističe i da je sa korištenjem tableta za smirenje krenula samoinicijativno, bez nadzora ljekara, a Lexaurin je dobila od prijateljice.
“Kako su dani odmicali moja ‘veza’ s Lexaurinom je postajala sve jača, jer mi je u tom periodu ova tableta pomogla da, uslovno rečeno, pobjegnem od tog problema, tuge i bola”, kaže nam ova Tuzlanka koja dvije godine nakon bolnog razvoda i dalje u svojoj torbi nosi kutijicu Lexaurina za kojim zna posegnuti u vrlo stresnim i napetim situacijama.
“Uz njega se na neki način osjećam sigurno, neopisivo vam je to”, dodaje ona.
Za razliku od antidepresiva, Sutović kaže da se u javnosti vrlo malo spominju takozvana sredstva za smirenje, odnosno anksiolitici ili sedativi, a koji zapravio predstavljaju pravi problem jer se nerijetko i zloupotrebljavaju.
Pila kutiju tableta dnevno
Ovaj neuropsihijatar nastavlja i da su osobe podložne korištenju anksiolitika nerijetko prinuđene i povećavati dozu.
“Mi smo imali pacijenticu iz ugledne porodice koja je uzimala kutiju Lexaurina dnevno. Članovi ove porodice su veoma često putovali, a ona je svima njima govorila da joj ne moraju donositi skupe poklone, nego ako neko može donijeti ‘šteku’ Lexaurina, to bi bio najbolji poklon. Zamislite samo kakva je to strašna situacija. Kasnije je otišla izvan BiH na odvikavanje, a kako ovdje ne bi bila stigmatizirana”, ističe Sutović.
Ogroman je broj mogućih razloga i scenarija po kojima neko počinje uzimati lijekove za smirenje, a Sutović naglašava da postoji i grupa ljudi koja ih počinje uzimati bez nekog jasnog vanjskog razloga, odnosno negativnog životnog događaja.
“Oni koji to uzimaju zbog vanjskog razloga, često, ako znaju i ako su dovoljno kritični, mogu prebroditi taj period kada ih nešto pritišće, pa onda pokušati da se sami riješe tog lijeka.
Međutim, često im to ne polazi za rukom jer su u međuvremenu postali ovisni. Upotrebom ovih lijekova oni bježe od realnosti i nisu iskoristili to vrijeme da se nauče nositi s tim problemom, nego se omamljuju tim sredstvima, manje ih boli to što se dešava oko njih, ali život nosi razne takve stvari koje bole. Prema tome, ljude moramo učiti i upućivati ih da se nauče nositi, a ne uzimati tablete za smirenje”, savjetuje Sutović.
Navodi i da postoje tri stepena odnosa prema lijekovima za smirenje – štetna upotreba, zatim zloupotreba te ovisnost kao najteži stepen.
“U našoj Klinici za psihijatriju znali smo primiti osobe koje liječimo od bolesti ovisnosti o Lexaurinu, a u mjesec do dva imamo najmanje po jednog pacijenta. Uglavnom je riječ o ženama, mada ima i muškaraca koji to kriju i češće su u takvom odnosu s alkoholom. To je jedan začarani krug”, otkriva Sutović.
Više prodaju Lexaurina, nego Paracetamola
.
Pored dobro poznatog Lexaurina, o kojem smo već govorili, građani posežu i za Bromazepamom koji također bilježi porast u prodaji u našoj zemlji.
Prema statističkim podacima, ovaj lijek je u 2013. godini prepisan 1.876.811 puta, 2014. je prešlo na 2.257.475, a godinu kasnije 4.302.000 puta.
Da iz godine u godinu dolazi do enormnog povećanja broja korisnika lijekova za smirenje potvrđeno nam je i u nekoliko tuzlanskih apoteka, iz kojih nam je rečeno da se isti ne mogu izdavati bez recepta.
“Nama svakodnevno dolaze građani koji traže da im izdajemo lijekove za smirenje bez recepta, što mi ne smijemo činiti. Imali smo situaciju da nam se djevojka pojavila s molbom da joj izdamo Lexaurin bez recepta, a kad smo je odbili ona je otišla, te se ubrzo vratila s regularnim receptom. Na koji način ga je ona dobila mi zaista ne znamo. Ali, da je enormna potražnja za ovim lijekovima čija prodaja u posljednje vrijeme prednjači, slobodno možemo potvrditi”, kazali su nam iz jedne tuzlanske apoteke, naglasivši da se mjesečno više proda Lexaurina, nego Paracetamola.
U apotekama nam iznose i posebno zabrinjavajući podatak da za anksioliticima u posljednje vrijeme posežu i 20-godišnjaci, koji svoje “ljubavne brodolome” pokušavaju riješiti na ovakav način.
S druge strane, za razliku od spomenute grupe lijekova, tablete za smirenje na biljnoj bazi moguće je kupiti bez recepta.
“Svi oni koji nisu u mogućnosti nabaviti recept za neki od lijekova za smirenje odlučuju se za kupovinu onih na biljnoj bazi. Njih prodajemo u velikim količinama, odnosno potražnja je zaista velika”, kazali su nam u jednoj od tuzlanskih apoteka.
Doktor Sutović kažu da tablete za smirenje na biljnoj bazi ne izazivaju ovisnost, a koliko pomažu pod velikim je upitnikom.
“Ovdje imate placebo efekat, jer neki ljudi misli da im lijek pomaže. Postoji veliki broj ljudi koji će prije uzeti ovakve lijekove, nego neki preparat koji bi doktor propisao ili apotekar izdao bez recepta. Taj placebo efekat čini da ljudi vide valerijanu, melisu i malo melatonina u sastavu, pa ga to malo i smiri. To nije loše, a sad koliko su ti lijekovi skupi drugo je pitanje”, navodi ovaj neuropsihijatar.
Tablete za smirenje opasnije od antidepresiva
Kaže i da je uvriježena zabluda da građani u velikoj mjeri uzimaju antidepresive te da oni izazivaju ovisnosti.
Antidepresivi se, pojašnjava primjenju pri pravilnom liječenju anksioznog ili depresivnog stanja koji nerijetko imaju i zajedničko djelovanje, a zvaničnoj uspostavi dijagnoze uglavnom je prethodila upotreba sredstava za smirenje te je pacijenta potrebno usmjeriti na odvikavanje koje može trajati i do tri mjeseca.
“Pacijent mora dolaziti redovno na psihoterapiju i nekakvu vrstu ohrabrenja da prestane piti jedan lijek, kako bi mu se izdao drugi koji će mu pomoći, a to su najčešće antidepresivi. Ljudi često navode da su antidepresivi problematični, međutim to su lijekovi koji se daju ljudima koji imaju depresivni, anksiozni ili anksiozno-depresivni poremećaj”, pojašnjava Sutović.
Primjena antidepresiva u prvim danima sa sobom može donijeti i određene nešto neprijatnije reakcije, a kao što su mučnina, vrtoglavica, tjeskoba, omaglica pred očima…
“Tek nakon nekoliko sedmica pravi antidepresivi počinju da djeluju u smislu poboljšanog raspoloženja, jačeg samopouzdanja, optimizma, elana, životne volje…”, kaže Sutović.
Pojašnjava i da antidepresivi ne izazivaju ovisnost, ali da je terapiju potrebno ukinuti postepeno, kako bi se moždane ćelije mogle naviknuti na normalno funkcionisanje bez djelovanja lijeka.
Psihoterapija može biti efikasnija od tablete
.
Za razliku od tableta za smirenje u kojima mnogi vide spas, doktor Sutović savjetuje da psihoterapija, posebno ona grupna, može postići daleko veći efekat po mentalno zdravlje svake osobe.
“Deset godina sam vodio grupu i desilo mi se da dođe čovjek koji koristi dvije vrste antidepresiva (za ujutro i uveče). Nakon tri mjeseca slučajno ga pitam kako ide s lijekovima, a on mi kaže da je prestao uzimati terapiju. Njemu je psihoterapija zamijenila lijekove i to nama i jeste cilj, jer psihoterapija, posebno ona grupna, uči čovjeka kako da se nosi sa životnim problemima”, nadovezuje se Sutović.
Ovakva vrsta terapije, navodi on, osobu mijenja iz temelja.
“Imao sam pacijente koji su dolazili pet do šest godina. Kada steknu uvid da u nečemu griješe (u komunikaciji s porodicom, ljudima na poslu) i da je zapravo do njih, odmah kreću sa rješavanjem svog problema. To je dugotrajan proces edukacije u kojem pacijent uči kako da sebe promijeni i prolazi s manje frustracija, nezadovoljstva, problem, životnih sudara, brodoloma…”, dodaje Sutović.
Nažalost, BiH još uvijek prati glas da je zemlja okovana stereotipima te je većini građana i neprijatno krenuti put psihijatra ili psihologa, odnosno certificirane osobe koja je osposobljena za rad na polju grupnih ili individualnih psihoterapija. A razlog tome je svakako poznat – šta će reći sredina?
“Svako ko dolazi rizikuje da u komšiluku navuče na sebe stigmu, odnosno žig da nešto s njim nije u redu, odnosno da je lud, poremećen i slično. Pacijenti ponekad zaziru, ali se to pomalo razbija, jer ljudi definitivno uviđaju da liječenje zasnovano na nauci i znanju daje rezultate onoliko koliko ta struka može da pomogne.
Mi smo klinika koja nema rešetke, ovo je jedna savremena ustanova u kojoj imamo mnogo praznih kreveta jer većinu ljudi uspijevamo liječiti ambulantno. Uvijek će u populaciji biti onih koji su praznovjerni, sujevjerni i vjeruju u alternativne ili religiozne načine. Nama dolaze sa zapisima i vodama za obljevanje, ali to je na njima i toga će uvijek biti”, zaključuje Sutović.
(Klix.ba)
