NATO snage, za 15 dana bombardovanja 1995. godine na 15 lokacija, a najviše na području Hadžića i Han Pijeska, upotrijebile su pet tona eksploziva, uključujući i municiju sa osiromašenim uranijumom.
Već naredne godine stanovništvo je osjetilo posljedice ovog dejstva.
Bilježi se velika smrtnost među Hadžićanima, a u 99 odsto slučajeva, razlog smrti bio je karcinom.
Iako se o ovome sve manje javno govori, posljedice su evidentne i nakon dvije decenije.
Kao pripadnik VRS, Željko Samardžić, preživio je dva bombardovanja NATO snaga. Ubrzo se suočava s posljedicama – za pola godine obolio je od tri vrste karcinoma. Da je ozračen potvrđeno mu je i na institutu u Vinči.
– Јa sam u autu pronašao geler sličan žiletu sa stotinu manjih žileta, dugo sam ga nosio ovom rukom koja je oboljela, priča Željko.
U tom periodu, od ‘95. do 2002, na bombardovanim područjima naglo je povećan broj sličajeva maligniteta, stav je struke. Stanovnici Istočnog Sarajeva, kažu ljekari, od karcinoma obolijevaju četiri puta više.
– Zračenje u Han Pijesku bilo je 2.000 puta više od dozvoljenog. Pacijenti ne samo da imaju jedan tumor, nego više njih, ističe dr Slavko Ždrale.
Nažalost, bolest prati i velika smrtnost. Među licima koja su 1996. godine sahranjena u Bratuncu, gdje je izbjegla većina stanovnika Hadžića, trećina upokojenih je iz ovog mjesta.
Narednih godina, broj se rapidno povećavao.
– Godine 1999. umrlo je 101 lice od čega je 40 iz Hadžića, što je gotovo polovina, 2000. umrlo je 105 stanovnika Bratunca, od čega 51 lice iz Hadžića, navodi stanovnik Hadžića, Nedeljko Zelenović.
Program Ujedinjenih nacija za zaštitu životne sredine, objavio je 2003. godine izvještaj kojim je utvrđena prisutnost municije sa osiromašenim uranijumom na tri lokacije – Tehničko-remontnom zavodu Hadžići, kasarni “Žunovnica” i Skladištu artiljerijskog oružja Han Pijesak.
U toj analizi navodi se da je sedam godina nakon bombardovanja, oko 25 odsto penetratora koji su prodrli u zemlju, korodiralo i nestalo.
(RTRS)
