Momo Kapor je uvijek isticao da je porijeklom iz Hercegovine, iz bilećkog sela Mirilovići. Na vrlo duhovit način Kapor nam je predstavljao taj kraj, mentalitet i život običnih ljudi.
U te priče spada i nevjerovatna životna priča o nepismenom policajcu iz Bileće, koji je postao jedan od najbogatijih ljudi Amerike, prenosi Opanak.
“Obrad Milićević, rodom iz sela Zvjerine u Hercegovini, gdje ne uspijeva ništa drugo sem Hercegovaca, odluči da se 1922. prijavi za žandara u Bileći.
Prođe sve ispite. Bio je zdrav ko dren, pametan, pošten i hrabar, pogađao je u metu, trčao brže od ostalih, rukovao sabljom i bajonetom, bacao najdalje kamen s ramena, nije pušio ni pio, a bio je, kao što se zna, iz dobre familije…Na kraju, pošto ga primiše u žandare, trebalo je da potpiše rješenje, ali on odbi da to učini.
– Zašto nećeš da potpišeš? – upitaše ga.
– Ne umijem – odgovori. – Nisam pismen.
– Kako, jadan, nisi… pismen? Pa, kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se šta desi?
I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on odseli u Ameriku, kuda otputova italijanskim brodom “San Đovani di Mesina” iz luke Kotor, gdje je neki Dubrovčanin, po imenu Baltazar Gradi, sakupljao Hercegovce za rad u rudnicima Bjut Montane.
Kao što kaže stara poslovica: “Hercegovina sav svijet naseli, a sebe opet ne raseli.”
Poslije mnogih potucanja, Obrad, kojem su u Njujorku upisali novo ime O’Brajen, tražeći mjesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na sjeverozapadu države Arizone, prema granici Kalifornije, ispod planine Krosman.
Živio je siromašno baveći se onim čim se bavio i na Zvjerini – uzgajao ovce čije je meso prodavao u obližnjem gradu Havasa Sitiju.
Država Arizona mu je dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cijenu od pet dolara.
Jednoga dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini, jer u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice, iznenada poteče nafta. Postao je tako bogat preko noći.
Sagradio je prostranu kuću u kolonijalnom stilu, a za svoju dušu podigao jednu sasvim malu, kamenu, kao što je bila ona u kojoj se rodio, sa ognjištem, gredama i ovnujskim kožama na kojima je spavao sanjajući Zvjerinu.
I tako, dođe i dan da se njegova kompanija spoji sa drugom kompanijom, koja je iz Feniksa poslala čuvenog advokata da se potpišu ugovori. Ali on odbi da stavi svoj potpis!
– Zbog čega nećete da potpišete ugovor? – upita ga zapanjeni advokat.
– Nisam pismen – odgovori on.
– Gospodine O’Brajen – reče advokat – vi ste jedan od najbogatijih ljudi u Arizoni. Šta biste tek postali da ste znali da pišete?
Postao bih žandar u Bileći, odgovori Obrad.
