Srbi su, 7. februara 1942, u banjalučkim naseljima Drakulić, Šargovac, Motike i rudniku Rakovac, masovno ubijani i to bez ijednog ispaljenog metka, sjekirama, noževima, krampovima i „srbomlatom“!
Od pomenutog masovnog pogubljenja srpskih civila prošlo je tačno 77 godina. Grad Banjaluka se u tom periodu nalazio u središtu Nezavisne Države Hrvatske, na čijem čelu se nalazio Ante Pavelić. Program NDH, koji je formulisao Mile Budak, bio je da se očisti Hrvatska od Srba „ubijanjem jedne trećine, protjerivanjem druge trećine i asimilovanjem preostale trećine“.
Zločin u ovim naseljima predstavlja najveći pokolj u samo jednom danu. Ustaše su kobnog dana ubile više od 2 300 srpskih civila, od kojih 551 dijete. Isti dan u banjalučkoj Osnovnoj školi “Đura Jakšić”, u naselju Šargovac, izvršen je pokolj 52 srpska đaka.
Pripadnici Pavelićeve garde i VIII ustaškog bataljona ubili su hladnim oružjem oko 2 300 Srba, većinom staraca, žena i djece, jer su vojno sposobni muškarci uglavnom bili u zarobljeništvu. Počinioce ovog pokolja predvodio je kapetan Josip Mišlov u pratnji petrićevačkog župnika, fratra Miroslava Filipovića, a sve je isplanirao raniji ustaški stožernik, dr Viktor Gutić. Izvršioci su bili ustaše iz Zagreba i Banjaluke, potpomognuti dijelom domaćeg hrvatskog stanovništva. Pobijeni su uglavnom svi Srbi koji su se tog jutra zatekli kod svojih kuća.
Prema spisku iz knjige „Rat i djeca Kozare“, Dragoja Lukića, u Drakuliću je ubijeno 294 djece, u Motikama 207, a u Šargovcu 50. Ukupno 551 dijete u ova tri naselja.
U selima Drakulić, Demirovac i Međeđa ustaše su od mladih djevojaka zahtjevali “da dignu suknje, potom ih bajonetima boli među noge”.
Pobijeni su uglavnom svi Srbi koji su se tog jutra zatekli kod svojih kuća.
Ovaj zločin predstavlja najmasovniji pokolj Srba, u jednom danu, na kućnim ognjištima. Pokolj je počeo u ranim jutarnjim časovima i bio je završen do 14 časova.
Genocid je izvršen nad sasvim mirnim srpskim stanovništvom, nije predstavljao odmazdu za bilo šta.
Pokolj je predvodio i pokazno klao Srbe, zloglasni Fra Miroslav Filipović.
Komunističke vlasti SFRJ su godinama poslije rata sakrivale ovaj zločin, kako ne bi narušavali ideologiju bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda. Tek 1965. godine u Drakuiću je podignut spomenik sa petokrakom, na kojem je pisao “Žrtvama fašističkog terora”. Isto tako, na spomeniku je umanjen broj žrtava. Pisalo je da je ubijeno 1 400 ljudi, a sakrivena je i nacionalnost žrtava i dželata.
U Drakuliću je 1988. započeta izgradnja spomen hrama, za žrtve ustaškog pokolja 1942. godine, a 1989. hram je i osveštan.
Tokom raspada SFRJ, 1991. godine, gradske vlasti Banjaluke, su zamijenile na spomeniku petokraku sa pravoslavnim krstom, a broj žrtava je prepravljen na 2 300 ljudi. Spomenik je tada i osveštan i održavaju se svake godine parastosi.
Učiteljica današnje OŠ “Đura Jakšić”, u kojoj su ubijena 52 srpska đaka, Dobrila Martinović, poslije rata je dala dragocijenu izjavu Lazaru Lukajiću, koji je napisao i knjigu, koja je zapisana ovako:
“U učionicu je iznenada za vrijeme časa ušao fratar Miroslav Filipović sa 12 svojih ustaša, oponašajući Isusa Hrista i 12 njegovih apostola. Njega sam odranije dobro poznavala. Poznavala su ga i djeca, jer je fratar često prolazio kroz Drakulić, Šargovac i Motike. Bio je obučen u novu ustašku uniformu. Ustaše su stale pored katedre i školske table, okrenuti prema klupama i djeci…
Fratar je nježno prihvatio dijete, podigao ga na katedru i onda počeo polako, natenane, da ga kolje pred ostalom djecom, učiteljicom i ustašama.
Zatim je fra Filipović zamolio učiteljicu da izvede iz klupe jedno srpsko djete. Učiteljica, ne sluteći šta će biti, izvela je ljepuškast i urednu devojčicu Radojku Glamočanin, ćerku uglednog domaćina Đure Glamočanina, koji je tada bio u zarobljeništvu u Njemačkoj i na taj način preživio rat.
Fratar je nježno prihvatio dijete, podigao ga na katedru i onda počeo polako, natenane, da ga kolje pred ostalom djecom, učiteljicom i ustašama. U učionici je nastala vriska i panika. Užasnuta djeca su vrištala i skakala. A Filipović se smireno obratio svojim ustašama: ‘Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjedim i razrješiti svih greha.’
Onda je fra Filipović naredio učiteljici da svu srpsku djecu izvede u dvorište. Potom je otišao u drugu učionicu, pa je i učiteljici Mari Tunjić naredio da izvede svu srpsku djecu. U dvorištu je, na utabanom snjegu, ukrug postavio ustaše, pa naredio djeci da trče pored njih. Kako koje djete naleti, ustaša ga prikolje i izmrcvari. I sve tako dok sva djeca nisu poklana.”
Suđenja
Miroslavu Filipoviću je suđeno 1946. pred sudom u Beogradu. Osuđen je na smrt i obješen. Viktor Gutić je poslije rata pobjegao u Italiju. Prepoznat je i izručen Jugoslaviji. Suđeno mu je pred sudom u Sarajevu. Osuđen je na smrt i pogubljen u Banjaluci 20. februara 1947. godine.
(srpskacafe.com)
