MILIONI LJUDI SVAKODNEVNO ČUJU NJEGOVE TEKSTOVE Na današnji dan preminuo je Duško Trifunović

170

Na današnji dan preminuo je jedan od najcitiranijih srpskih i eks-jugoslovenskih pjesnika Duško Trifunović /1933-2006/, koji je, uz niz zapaženih i nagrađivanih zbirki poezije, ostao upamćen kao jedan od tvoraca pop-rok ere bivše zemlje.

Ne prođe ni dan, a da milioni ljudi ne čuju putem medija neku pjesmu za koju je tekst napisao i danas popularni Duško.

Trifunović je svoj vizionarski poduhvat u stvaranju sarajevske i jugoslovenske muzičke scene sedamdesetih godina prošlog vijeka platio visokom cijenom – drugi su postali poznati i priznati interpretirajući njegove stihove, a on je označen kao “medijski poeta” i “pjesnik lakih nota”.

U stvarnosti, Duškovi stihovi bili su savršena metafora za ljude, društvene okolnosti i vrijeme u kojem je pjesnik stvarao, samo što su preko populističke i masmedijske “formule” pjevani umjesto recitovani, pa su za mnoge, u značenjskom smislu, ostali neotkriveni.

“Šta bi dao da možeš ovako dići ruke, a puk da te slijedi?

Da l` bi i ti u svom srcu plak`o kao što se moje srce ledi?”.

Ti stihovi, shvaćeni su kao oda popularnosti, ali kasnije, u dešavanjima koja će uslijediti uz političke performanse i mitinge “očeva nacije”, dobili su sasvim drugo značenje.

Živeći kao pjesnik, a radeći kao traženi tekstopisac rokera i pop zvijezda, Trifunović je napisao cijeli muzičko-poetski vijenac o generacijama koje su zapamtile dva rata i jedan mir, i koje su živjele u hibernaciji slatke i varljive nade pune ideala.

Ispostaviće se da su oni, ipak, bili uljezi u u ideološki iznajmljenim životima, ali to Trifunovićevim pjesmama nije oduzelo snagu:

“Imao si ludu sreću da si bolji, zar još čekaš da si svima po volji?”.

Pjevao je Duško o mentalitetu svijeta sa kojim je živio i sa kojim je umro, ukomponovanim u žestoke rokerske glasove ili u sjetne pop balade.

Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut…

Nepodnošljiva lakoća pisanja i “populistički stihovi” bili su tek zanatska varka iza koje su se krile nježne, opore, politički angažovane, socijalne, ljubavne i druge teme o kojima popriličan broj eks-jugoslovenskih poeta u to doba /sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka/ nije pisao na takav način, ako je uopšte i pisao.

Čitajući i slušajući Duškovu poeziju, čovjek ima osjećaj da lista dnevnik cijele jedne generacije koja je iz doba “djece cvijeća” i slatkih šezdesetih godina prošlog vijeka polako izlazila iz doba socijalne anestezije u globalni, diktatorski svijet.

To novo doba uslijedilo je /ne slučajno/ u isto vrijeme kada je Trifunović brojao posljednje godine svog pjesničkog i fizičkog života.

Dvosmislenost i univerzalnost ovaploćena u Duškovim ironično-političkim pjesmama, skrivenim iza priča o tobože medijskim, a ne političkim liderima, u vidu “zaraznih” refrena, tumačeni su onako kako je Duško i želio – kao “gorka tableta sa sokom od borovnice”.

“Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive?

Šta bi dao za veliku gestu, mjesto svoga da tvoj život žive?”.

Napisani u dubokoj zavjetrini jednog utopijskog ideološkog sistema sa jednim vođom, ovi stihovi tumačeni su kao svojevrsna oda bezopasnoj popularnosti tada socijalističkog “džet-seta”.

Ali, kao i masa drugih Trifunovićevih “muzičkih radova”, oni su bili savršena metafora, nekada sjetna, a nekada ironična, pa i mesijanski drska, najava opšteg društvenog rasapa.

Među Trifunovićevim jednostavnim i kristalno metaforičnim i emotivnim stihovima je i antologijska pjesma: “Ima neka tajna veza”. Ona je savršen primjer kako se društvo, ali i svijest ljudi brani od neprijatnih tema.

Ti stihovi citirani su kao “oda zajedništvu među narodima i narodnostima” i kao nesumnjiv dokaz da ideološka matrica radi bez problema. U stvarnosti, Trifunović je bio inspirisan posjetom zatvoru, u kojem je sa pjesnicima recitovao stihove zatvorenicima među kojima je bilo sitnih švercera, ali i ubica.

“Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut,

njome čovjek sebe veže kada bira neki put”.

Kao svjedok vremena koje je, kao što reče Šekspir, “iskočilo iz zgloba” i uništilo jasne vrijednosti, a stvorilo vrijednosne surogate, Trifunović je bio okrenut ljudima koji se nisu snašli u takvom svijetu.

Velike vatre služe da male vatre gase

Vrijeme u kojem su “velike teme” potpuno urnisale “obične priče” pjesnik je sažeo u par stihova, koji su direktniji od mnogih sociološko-političkih eseja napisanih o vremenu koje su “pojeli skakavci”.

“Što god sam goreo duže manje sam grejao, zna se,

velike vatre služe da male vatre gase”.

Trifunović pred opšte rasulo, u osvit svijeta koji je iznjedrio univerzalne vojnike, nezavisne intelektualce, virtuelne medije, ratoborne pacifiste i ostala čuda i bajke potrošačkog svijeta pjeva o običnom zaboravljenom individualcu.

Taj junak je majstor svoga posla, zanatlija na kojeg više niko ne računa, a koji zapravo drži svijet, jer će tu biti prije i poslije svega.

“Ne očekuj da te iko razumije, radi svoje ti si čovjek od zanata

svu nesreću oko tebe što se vije stvorile su sitne duše iz inata”.

Tako je funkcionisala pjesnička imaginacija poete, koji je prvi shvatio da u vremenu u koje čovječanstvo ide ili srlja, kako vam volja, nije dovoljna “obična” recitovana i čitana poezija, već poetski slogani umotani u oblandu masmedija.

Duško Trifunović slao je “poruke u boci” za one generacije koje će doći nakon potopa svih ideala.

U carstvu “velikih” tema, zbog kojih se i bukvano, a ne samo metaforično, gubi glava, Duško na svoj način pjeva – o čovjeku.

Pjeva o svakodnevnom borcu za preživljavanje sa najobičnijim socijalnim prohtjevima, koji bi želio da bude centar svog svijeta – umjesto onih koji ga vode u “svijetlu budućnost”.

Bješe to najopsesivnija utopija pjesnika kojem će koju godinu kasnije, kada su propjevali meci umjesto stihova i rokera, zabraniti da iz svoga stana iznese bilo šta, makar i papire i tekstove pjesama, jer je od gladi i samoće pobjegao na “pogrešnu stranu” – u progonstvo.

Život je maskenbal, ljudi su krivi, sa tuđom maskom lakše se živi

Duško Trifunović, tvorac beskrajne niske stihova bez kojih je nemoguće zamisliti biografije najpoznatijih i najvoljenijih estradnih zvijezda, ali i započeti i završiti dan bilo kojeg od nas koji konzumiramo muziku na bilo kojem mediju, izbačen je iz sjećanja današnjih stanovnika Sarajeva.

Ovaj prkosno nježni pjesnik odavno je izgnan iz grada kojim je hodao, u kojem je pjevao i za čiji je, prije svega, kulturni uspon u drugoj polovini 20. vijeka neobično zaslužan.

Budući da je, radeći u gradu i vremenu u kojima su riječi uvijek bile u suprotnosti sa ponašanjem ljudi, naučio da bude unutrašnji disident i izgnanik, Duško Trifunović je volio za sebe da kaže da “nije izbjeglica, već – izmaglica”.

– Grešio sam mnogo i sad mi je žao i što nisam više i što nisam luđe

jer, samo će gresi, kada budem pao, biti samo moji – sve je drugo tuđe”.

Tako je pjevao Duško Trifunović, bravar po struci i svršeni student književnosti. Populista i klasik. Zanatlija i umjetnik. Pjesnik od kojeg su poznatije njegove pjesme – što je sjajno, jer tek kad umru pjesme umire i pjesnik.

On je bio hroničar tranzicionog vremena u kojem je nestao sistem svake vrijednosti, pa se u zajedljivoj Duškovoj pjesmi pojavila zlatna ribica koja je prestala da ispunjava tri želje i preorijentisala sa na samo jednu, u skladu sa totalitarnim materijalnim svijetom u kojem živimo.

Duško je pogodio i da se u gradu u kojem je ispjevao najbolje stihove “neće ništa po njemu zvati”, mada će među svakodnevnim zvukovima života njegovi stihovi odzvanjati istim onim ulicama, koncertnim salama ili običnim kafanama.

“Jer moja duša jasno poima da je najteže među svojima

a duše samo toliko ima koliko deliš s dušmanima”.

Ovaj jedinstveni pjesnik, rođen u Sijekovcu, kod Broda, ljudski i pjesnički je odrastao u Sarajevu, a sahranjen je tamo gdje je želio – pored Branka Radičevića, na Stražilovu.

Daleko od /dosadne/ slave, aleja za zaslužne, parkova sa bistama. Živi u pjesmama koje pjevušimo dok se spremamo za posao, koje nam dolaze u automobilima ili prenatrpanim autobusima, koje nas zatiču dok drijemamo poslije ručka pred televizorom…

To su pjesme koje ostavljaju osmijeh na licu, koje iz nekog razloga u trenu naprave “klik” u sjećanju – učine da život ne uzimamo previše ozbiljno. Jer, na kraju krajeva, svačija biografija može da stane u par strofa.

Mnogi stihovi Duška Trifunovića mogli bi i da otvore i da zatvore priču o njemu, a možda je najkarakterističnija pjesma u kojoj on pjeva o onome što bi volio da bude, a nije.

Možda se ovaj kreativni ironični buntovnik samo šalio i krio pravu namjeru svojih stihova, kao što je to vidljivo iz njegove cijele karijere. Ali, neka budu citirani početni stihovi njegove manje poznate pjesme, koja zvuči kao trenutak neodoljive iskrenosti:

“Neka priča šta ko hoće,

najbolje je biti voće”.

 

(Srna)

PODIJELI

Ostavi komentar

Unesite vaš komentar!
Unesite ime!